Sedam smrtnih grijeha politike prema poljoprivredi i selu

Dugoročno održiv razvoj Hrvatske iziskuje plan afirmacije i obrane nacionalnih interesa a on će se nametnuti u vrijeme ulaska u EU u novom, istaknutom svjetlu. Taj plan na prvom mjestu zahtijeva dovoljnu proizvodnju hrane kod kuće, u Hrvatskoj, dakle prehrambeni suverenitet. Na istoj razini elementarne snage i važnosti za opstanak nalazi se plan čuvanja i osiguranja dovoljnih količina pitke vode i vode uopće. Njima je uz bok, tu negdje po važnosti, plan osiguranja dostupnosti, odnosno domaće proizvodnje dovoljnih količina energije ili energetski suverenitet. Svi su ostali nacionalni interesi održivog razvoja značajni,1 ali nisu na toj primarnoj razini značaja. Što imamo u praksi? Velik pad hrvatskih prehrambenih kapaciteta i slabljenje prehrambenog suvereniteta ili, drugačije rečeno, neovisnosti. Jedna sinteza razvojnih podataka i analiza društvenih procesa u vremenu 1990-2012. pokazale su da je Republika Hrvatska upravljana od partitokratskog sustava (sustav vladavine političkih partija kao centara društvene moći i odlučivanja - pri čemu profil stranaka i koalicija nije od posebnog značaja) uvučena u niz samorazgrađujućih, samodestruktivnih procesa koje karakterizira proizvodnja »štete na vlastiti račun«. Na djelu je intenzivna vertikalna, slojevna i horizontalna, regionalna postupna društvena dezintegracija. Posljednjih pet godina raste masovno siromašenje, socijalna bijeda i socijalna marginalizacija i isključenost i u gradovima i na selu. Do sada dosegnuta kvaliteta življenja se u tišini raspada, razvojne perspektive za mnoge stanovnike Republike Hrvatske smanjuju se ili čak zatvaraju. Politika hrvatskih (ne više nekih tuđinskih!) upravljača spram sela i poljoprivrede 1990-2012. odvijala se u kontekstu hrvatskog tipa kapitalizma u smjeru koji razgrađuje i ruralnu sredinu i poljoprivredu, odnosno ne podupire rast i razvoj proizvodnje domaće hrane. Je li to dugoročno održivo za prehrambenu sigurnost građana ove zemlje i za prehrambeni suverenitet Hrvatske? Nije. Odgovara li to nacionalnim interesima održivog razvoja Hrvatske? Ne, nikako i ni na koji način, ne! Pogledajmo razvitak kroz prizmu dugoročne, poželjne »održivosti« i obrane nacionalnih razvojnih interesa Hrvatske kao naše zajednice i locusa, kao obrane »životnosti života« naših ljudi. Uočavamo sedam smrtnih grijeha hrvatske prehrambene politike i odnosa prema selu, odnosno one polustihijske i, čini nam se, ipak nedovoljno osviještene i nedovoljno koherentne i učinkovite skupine procesa koju, eto, nazivamo politikom.
To su:

Republika Hrvatska godinama više hrane uvozi a manje izvozi

Godine 2012. hrvatski uvoz hrane bio je 2,53 milijarde a izvoz oko 1,59 milijardi kuna.2 Negativna razlika od oko milijardu kuna stabilna je s manjim odstupanjima već nekoliko godina. Dakle, kao što Branko Salaj ovdje ustvrđuje, 40-45% potreba hrane mora se podmiriti neto uvozom iz inozemstva. Tijekom 22 godine postojanja samostalne Hrvatske neto uvoz hrane sumarno je došao na ukupno oko 11 milijardi dolara a ukupni gubitak koji je to prouzročilo u kružnom tijeku narodnoga gospodarstva penje se i do 25 milijardi dolara. Godišnji »gubitak« od dvije milijarde dolara ima značajnu ulogu u negativnom platnom saldu Republike Hrvatske. Koliko se cesta moglo izgraditi od tih 25 milijardi dolara ili više od 140 milijardi kuna? Koliko novih osnovnih škola kako bismo dosegnuli situaciju da nam djeca u 21. stoljeću više ne moraju ići u školu u popodnevnom turnusu? Smanjen uvoz daje isti makroekonomski učinak kao povećan izvoz. Povećati poljoprivrednu proizvodnju kako bismo mogli konkurirati uvozu - a poslije prijeći i na izvoz - nije autarkija, što god o tome uvozni lobiji govorili, to je put afirmacije naših komparativnih prednosti. To sve politički poredak, vladajući sustav mišljenja i djelovanja, kao da ne razumije i ne prihvaća kao argument za drugačiju, održivu poljoprivrednu politiku i praksu.

Broj poljoprivrednih domaćinstava stalno se smanjuje

Selo stari, izolira se kulturno, prometno i na sve druge načine. Potrebno je jasno usmjerenje na regeneraciju obiteljskih gospodarstava na selu po načelima održivosti.

Destruktivan odnos kapitalističke hrvatske države prema individualnim poljoprivrednim gospodarstvima

U Europi je model »male« privrede u poljoprivredi (čitaj manja i mala poljoprivredna gospodarstva) vrlo uspješan, ali u Hrvatskoj kao da učinkovitost toga modela nije zapažena. Ona su ondje naprosto primjer organskog rasta ruralnih sredina. Tijekom 6-7 desetljeća napredna se seljačka gospodarstva u Hrvatskoj sprečavalo da povećaju svoje posjede a sada ih se prikazuje kao socijalne slučajeve i nastavlja im se otežavati da se domognu površina potrebnih za održivu proizvodnju. Rezultat takve restriktivne politike - prije svega nezadovoljavajuća veličina gospodarstava - navodi kao argument da takav seljak ne može poslužiti kao temelj rasta, kakav je inače u cijeloj Zapadnoj Europi. Malo posjedništvo zapravo se svodi na razinu socijalne kategorije kojoj poticaji pomažu da preživi. Tako se zamjenom teza reciklira prostor za nastavak loše politike - prijašnje su doktrinarne zablude samo zamijenjene favoriziranjem partikularnih interesa velikih korporacija (kojima je inače u nekima od najnaprednijih europskih zemalja, kao Švedskoj i Švicarskoj, zabranjen i sâm posjed poljoprivrednog zemljišta!). Takvi procesi i odnosi u konačnici ne pridonose razvoju i kvaliteti prehrambene domaće produkcije te prehrambenom suverenitetu Hrvatske.

Država raspolaže velikim površinama poljoprivrednog zemljišta koje se nije »oplodilo« u domaćoj proizvodnji hrane

Zarobljenost toga dragocjenog resursa jest grijeh. Oslobađanje toga kapitala preko davanja zemljišta na korištenje individualnim poljoprivrednicima kroz vrlo povoljne koncesije na vrlo dugi rok put je, uz neke druge preduvjete, da se postupno poveća proizvodnja i osigura prehrambeni suverenitet. Komu to još nije jasno? Ili zemlju kroz razne »marifetluke« treba prepuštati korporacijama, bankama, strancima, socijalnim snagama sve više otuđenim od ljudi, od naroda?

Dosadašnji je sustav potpore (subvencije, dozvole, krediti i sl.) individualnim poljoprivrednim proizvođačima u konačnici neadekvatan, neproduktivan i neučinkovit

Kod nas se sustav dotacija prikazuje kao sustav s izrazito socijalnom notom a usporedba s poticajima u EU pokazuje da je udio domaćinstava koja dobivaju potpore u nas upola manji nego u Zapadnoj Europi (u Hrvatskoj samo oko 40% domaćinstava) a da je, polazeći od ukupnih potpora kao baze, udio potpora koji se u Hrvatskoj isplaćuje najvećim imanjima 5 puta veći od onoga u EU-15. Unutar te kategorije s najvišim potporama, oni najveći dobivaju najviše. Ukratko, orijentacija na velike a zanemarivanje manjih i malih jasno su razvidni. Sustav potpora treba sustavno i brzo okretati prema glavnom cilju - održivosti produkcije hrane - kako bismo za desetak godina dosegnuli razinu punoga prehrambenog suvereniteta.

U djelovanju državne uprave dominira birokratski odnos, neuživljen u probleme sela i poljoprivrede, bahatost i otuđenost od naroda, slaba kompetencija

Najnoviji prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu dobar je primjer kako državna uprava na razne načine favorizira korporativne interese. Na djelu je birokratska pasivnost i nepoimanje značajnih mogućnosti vlastitog djelovanja i inicijativa da preporodi selo i poljoprivredu. Zatvorena je, bez društvene svijesti da joj je zadaća podupirati dijalog među akterima u pitanjima poljoprivrede i prehrambene produkcije. Svojom slabom kompetencijom, a poglavito birokratskim nehajem, dovodi nas u situaciju da bismo se ubrzo nakon ulaska u Uniju mogli naći na udaru velikih kazni i otežanog korištenja strukturnih fondova EU.

Poljoprivrednici teško se i sporo okupljaju oko artikuliranja svojih interesa i zajedničkih stavova - politički sustav ne ohrabruje stvaranje i jačanje nove autentične seljačke političke snage

Iznimno se teško seljaci i poljoprivrednici organiziraju i okupljaju oko zajedničkih interesa. Na djelu su tendencije međusobnoga ljudskog nepovjerenja, manjak iskustva dobrovoljnog okupljanja oko zajedničkih interesa i solidarnih aktivnosti. Politički sustav ne ohrabruje ni interesno ni političko organiziranje seljaštva i poljoprivrednika. Svoju autentičnu političku stranku nemaju, no čini se da se rađa ovih dana jer HSS to (više) nije. Brojne poljoprivredne udruge i zadruge odviše su fragmentirane a regionalna različitost Hrvatske tu fragmentiranost još i uvećava. Konavljanin s Iločaninom kao da interesno nema ništa!

Navedenih sedam grijeha nisu jedini, ali su stožerni za održivost sela, individualnoga poljoprivrednog proizvođača i proizvodnju domaće hrane, a odatle za prehrambenu održivost i suverenitet. Kao članica EU Hrvatska treba težiti prehrambenoj suverenosti i postati neto izvoznik zdrave hrane u EU. Zrakoplove, automobile i mobitele hrvatske proizvodnje zasigurno nećemo izvoziti, već ih i dalje samo uvoziti.

Autor: Vladimir Lay

Foto: RGBStock.com