Posljednice nekontrole: Prodaja na crno

U Hrvatskoj se uvelike ilegalno trguje vinom, maslinovim uljem, ribom, mesom i tartufima te svime što donosi laku i brzu zaradu. Pritom se za dobar dio tih proizvoda koji se nađu na crnom tržištu prije toga uredno dobije i državni poticaj.

U Hrvatskoj se, između ostaloga, prema nekim procjenama, na crno godišnje proda 50 posto proizvedenog vina - što je najmanje 30 milijuna litara - te trećina proizvodnje maslinova ulja - odnosno dva milijuna litara. U želji da pomogne financijskoj stabilnosti poljoprivrednika, država im omogućava da izravno prodaju svoje proizvode po višoj cijeni doslovce na kućnom pragu zaobilazeći tako razne mešetare i trgovačke lance jer i jedni i drugi slabo ili nikako plaćaju preuzetu robu favorizirajući jeftinije uvozne proizvode.

Kad je riječ o vinu, Hrvatska na godinu proizvede više od 60 milijuna litara, spominje se čak i 100 milijuna, a uz to se u našu zemlju na godinu uveze oko 1,5 milijuna tona grožđa za proizvodnju vina, uglavnom iz Makedonije, te znatne količine vina u rinfuzi, posebice crnoga, koje se cisternama dovozi u naše podrume.

»Sumnjiv je svaki naš proizvođač grožđa, odnosno vina s geografskim podrijetlom, koji uvozi grožđe za proizvodnju vina te vino u cisternama, a pritom ponajprije mislim na grožđe i vino iz Makedonije. Jer, nakon toga nitko ne može jamčiti kakvo će vino izaći iz tog podruma, a nerijetko sadržaj boce nema veze s etiketom. Inače, u našoj zemlji proizvodnja grožđa i vina kontrolira se samo dok vino ne dobije rješenje za stavljanje u promet, a poslije svatko posluje prema vlastitoj savjesti. Država je čak nabavila aparaturu s pomoću koje može utvrditi je li vino s deklariranog domaćeg lokaliteta ili je, primjerice, iz Makedonije. Međutim, koliko mi je poznato, dosad nitko nije uhvaćen s prstima u pekmezu«, ističe enolog Marinko Vladić iz Poljoprivredne zadruge Vrbnik poznate po proizvodnji Zlatne vrbničke žlahtine.

Budući da hrvatski potrošači i dalje pitaju koliko ima te žlahtine s obzirom na njezinu veliku zastupljenost u domaćim trgovinama i restoranima, Vladić objašnjava da PZ Vrbnik otkupljuje grožđe žlahtine od 130 zadrugara koji ukupno imaju 75 hektara vinograda. Pritom urod varira od 65 do 90 hektara grožđa po berbi od kojeg se napuni od 400.000 do 600.000 boca Zlatne žlahtine. To je jedina sorta vina u Hrvatskoj koja se puni u više od pola milijuna boca, te se tako stvara privid da tog vina ima jako puno jer ga se može naći na policama velikog broja trgovina u cijeloj zemlji. U Vrbniku ima još nekoliko proizvođača žlahtine. Zanimljivo je da jedan veliki domaći trgovački lanac duguje PZ-u Vrbnik dva milijuna kuna za odavno isporučenu žlahtinu. Boca od 0,75 litara Zlatne žlahtine u podrumu u Vrbniku prodaje se po 35 kuna, u trgovinama po oko 40 kuna, a u restoranima stoji oko 120 kuna.

Prodaja vina u bocama mnogima stvara probleme u naplati jer sve mora ići preko računa pa zato postoji nemali broj relativno velikih širem tržištu nepoznatih vinara koji vino prodaju isključivo u rinfuzi, bez problema s bocama, čepovima, dizajnom etikete, obradom tržišta, promocijom i, naravno, naplatom.

Budući da većina naših restorana nudi otvorena vina, a tu su i brojne točionice, tim vinarima ne nedostaje tržišta, jer takva prodaja svima daje mogućnost da (raz)mute. Tih no name-vinara posebice ima u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Oni vino prodaju na veliko po cijeni od 6 do 15 kuna za litru, a ono se potom u lokalima prodaje po 40 kuna.

Autor: DAMIR HERCEG