Portret napuštenih sela Europe i ljudi koji su ostali nakon što je zajednica počela propadati

Posljednji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, mađarski pisac László Krasznahorkai, objavio je svoj hvaljeni roman "Sotonski tango“ 1985. godine. Riječ je o priči o propadanju male poljoprivredne zadruge u ruralnoj Mađarskoj nakon sloma komunizma čiji stanovnici očekuju povratak čovjeka za kojeg vjeruju da će ih izbaviti iz beznađa. Knjiga je poznata po dugim, hipnotičkim rečenicama i osjećaju da se likovi, a s njime i čitatelj, vrte u istom krugu iz kojeg nema izlaza.

Devet godina kasnije njegov sunarodnjak Béla Tarr prema romanu je snimio sedmo i po satnu crno-bijelu ekranizaciju koja je danas jedan od najpoznatijih primjera europskog autorskog filma. Uglavnom nije štivo za svakoga. Ni film, ali ni knjiga.

Neka sela nestaju tiho

Film je izrazito spor. Ljudi hodaju kilometrima po blatu, gotovo u stvarnom vremenu, kiša ne prestaje, kamera ih dugo prati u neprekinutim kadrovima, a obični prizori - ples u gostionici, zvonjava, mačka, prazne ulice - djeluju hipnotizirajuće. Stoga, ako izdržite prvih sat vremena, siguran sam da ćete doći do njegova kraja, pa makar zaspali nekoliko puta.

Gledajući film "Seljani“ (Pustinyatsi) bugarskog redatelja Tsvetana Dragneva iz 2016. godine, koji je smješten u mala sela sjeverozapadne Bugarske, regije koja je u vrijeme nastanka filma opisivana kao najsiromašnija u Europskoj uniji, neodoljivo me podsjetio na "Sotonski tango". Jer oba djela gledaju zajednicu koja se raspada.

"Neka sela nestaju tiho. Ne kroz velike tragedije, nego tako što vlak više nema putnika, kino više nema gledatelja, a ljudi koji su činili zajednicu polako odlaze", stoji u opisu filma.

Na maloj, gotovo napuštenoj željezničkoj postaji živi umirovljeni skretničar s obitelji. Lokalni pjesnik kopa grobove kako bi zaradio za život, dok se nekadašnji kinooperater prisjeća vremena kada je kino bilo puno. Jedan starac traži krušku ispod koje su se nekada sastajali mladi ljubavnici, a pastir sanja o sladoledu koji bi pojeo u restoranu.

Takvi prizori mogli bi lako postati sentimentalna priča o "dobrim starim vremenima“, ali Dragnev tome, uglavnom, odolijeva. Njegovi protagonisti nisu bespomoćne žrtve. Oni se šale, raspravljaju i pričaju o stvarima koje naizgled nemaju nikakve veze s glavnom temom filma. Jedan govori o filozofu Jean-Paulu Sartreu i egzistencijalizmu, dok drugi otvaraju teme ljubavi, religije, smrti i svakodnevnih problema.

Veliki svijet malog sela

A taj se svijet najbolje vidi kroz ono što je ostalo iza njega. Željeznička postaja više nije mjesto susreta, kino je tek uspomena, a pojedini poslovi danas pripadaju prošlosti. Redatelj ne traži krivca niti pokušava objasniti kako je do toga došlo. Samo promatra ljude koji su ostali.

Upregnuo dva vola u Italiji pa preko Alpa krenuo kući u Švicarsku

Film je upravo zbog toga više od priče o siromašnom i praznom selu. Dragnev svoje protagoniste ne prikazuje kao žrtve, nego kao ljude koji su ostali živjeti u svijetu koji se oko njih promijenio. Njihove priče povezane su prostorom u kojem žive i osjećajem da vrijeme ondje prolazi drukčije. Upravo takvi detalji filmu daju humor i toplinu, pa ljudi koje bi statistika lako svela na brojke postaju stvarni, pomalo neobični i vrlo različiti pojedinci.

Važno je i da film ne pokušava od tih ljudi napraviti egzotične stanovnike "zaboravljene Bugarske“, nego im daje prostor da sami govore o stvarima koje ih zanimaju. O kravama, vjeri, smrti, ljubavi, ribolovu, filozofiji, psima, miševima i vjetru. I možda je upravo u tome najveća vrijednost jer dok gledamo ljude iz krajeva koje Europa sve manje primjećuje, shvaćamo da i malo selo može sadržavati prilično velik svijet.

Stvarni problem Europe

Sigurno se pitate zbog čega bi gledali film o propadanju bugarskog sela. Pa evo malo statistike za kraj. U 2024. godini stanovništvo je palo u 90 od 244 regije EU-a za koje postoje podaci, odnosno u 36,9 posto regija, a posebno su pogođene ruralne i udaljene regije. Upravo je sjeverozapadna Bugarska 2024. zabilježila najveći pad među svim regijama EU-a, za 13 stanovnika na svakih 1.000, pri čemu je gotovo cijeli pad posljedica većeg broja umrlih nego rođenih.

Još je zanimljiviji podatak iz projekcija Eurostata. Prema njima bi do 2050. četiri od pet ruralnih regija EU-a mogle izgubiti stanovništvo. Za razdoblje 2019.-2050. pad ruralnog stanovništva predviđen je u čak 20 država članica. Među najvećim očekivanim padovima su Litva (-43,5%), Latvija (-37,6%), Bugarska (-26,8%), Rumunjska (-25%) i Hrvatska (-23,3%).

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor