Plastiku u poljoprivrednom zemljištu možemo detektirati, ali količinu i utjecaj teško

Sada je sasvim jasno - živimo u pandemiji plastike. Ona je jednostavno neizbježna, koristimo je u svim sferama našeg života. Više od 70 godina reklamira se kao fantastičan proizvod koji nam olakšava svakodnevicu, ali... pronađena je u majčinom mlijeku i prvoj stolici novorođenčeta.

Kako je tamo dospjela, može li uzrokovati genetske ili patološke promjene i kakav je njen utjecaj na naše zdravlje tek saznajemo – jer su istraživanja još u začetku. Znanstvenici kažu da plastiku možemo detektirati, ali ne i kvantificirati da bi procjenili njen učinak na zdravlje ljudi.

O ovom globalnom javnozdravstvenom problemu razgovarali smo s ekipom međunarodnih stručnjaka u Osijeku na konferenciji FoodCoolTour koju je organizirala Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH).

Kako je plastika postala tako opasna?

Odgovor na pitanje iz podnaslova vrlo je jasno dala profesorica s Medicinskog fakulteta i dobitnica više nagrada za znanstvenu izvrsnost.

"Tri su razloga - pohlepa, komfor i lijenost“, rekla je prof. Ivana Vinković Vrček, stručnjakinja za nano-toksikologiju i voditeljica istraživanja na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada.

Ona kaže da trebamo razlikovati jeftinu od skupe plastike. Potonja se nalazi u laboratorijskoj opremi primjerice, a ona jeftina u moru predmeta koje koristimo svakodnevno i prekomjerno, pa čak i tamo gdje plastici nije mjesto.

"Komforni smo i lijeni, radije kupimo plastičnu umjesto staklene boce“, ističe profesorica. Smatra da je zbrinjavanje plastičnog otpada neadekvatno zbog nepostojanja regulative i resursa, ali i nebrige i nemara.

Ističe da Europska komisija pokušava s novim regulativama maknuti njezinu uporabu kao jednokratnog proizvoda.

Kako nanoplastika ulazi u prehrambeni lanac?

Zanimalo nas je kako je moguće da se tako čvrsta tvar poput plastike raspada na milijune nano čestica.

"Plastika je polimer, sastoji se od puno malih građevnih dijelova koje je lako pokidati. Ako ju odložite u okoliš neadekvatno, ona se pod utjecajem različitih sila trenja, valova, vjetra - razgrađuje i trga u manje dijelove, pa ti manji dijelovi u još manje i onda dolazimo do nano-skale“, ističe ova znanstvenica.

Pojašnjava da se ona može detektirali, ali ne i kvantificirati, jer ne postoje tehnike za to, pogotovo u vrlo složenim medijima kao što je zemlja ili uzorak hrane. Dodatni je problem u procjeni rizika, jer je teško odrediti učinak doze kojom smo izloženi i što ona zapravo znači za organizam.

Istraživanja o tome kako sitne nano čestice, koje su tisuću puta manje od zrna pijeska, dolaze u hranu koju jedemo - tek su u začetku. Europski parlament zadužio je Europsku agenciju za sigurnost hrane (EFSA) da istraži potencijalne rizike za zdravlje ljudi od mikro i nano plastike u hrani, vodi i zraku.

Što su do sada otkrili upitali smo Elenu Rovesti, regulatornu znanstvenicu EFSA-e, specijaliziranu za onečišćenja i prijenos kontaminanata, koja je iz Parme stigla u Osijek.

Ona kaže da kada ljudi razmišljaju o plastici obično misle na onu koja dolazi u kontakt s hranom, pa se javlja strah od korištenja plastičnih boca, posuđa, ili lošeg rukovanja gotovim proizvodom. Međutim, istraživanja pokazuju da mikro i nano plastika ulaze u prehrambeni lanac puno ranije nego što smo mislili.

„Otkrili smo da se nalazi u okolišu, u morima, u poljoprivrednom zemljištu i vodi za navodnjavanje polja. Prvotno smo smatrali da dolazi iz morskog okoliša i organizama, ali shvatili smo da je problem puno širi od toga. Biljke koje uzgajamo izložene su plastici i ona tako ulazi u ono što jedemo“ kazala je Rovesti.

Za hranu ne postoje standardi

Ove je navode potvrdila i Andreja Palatinus, stručnjakinja u području znanosti o okolišu i mikroplastike s Nacionalnog instituta za kemiju Republike Slovenije.

Ona je osnovala regionalnu platformu „Mirkoplastika za doručak“ koja povezuje istraživače, industriju i kreatore politika diljem Jadranske regije. Okuplja više od 700 stručnjaka koji istražuju razine kontaminacije nanoplastikom u morskim proizvodima i ribama.

Godine 2016. donesena je Direktiva Marine Strategy Framework - i tada je odlučeno da sve države koje imaju more trebaju analizirati plastiku u ribama i drugim morskim organizmima.

Tako su Slovenija, Hrvatska, Italija, počele raditi analize i utvrdile da su u 30 do 70 posto uzoraka našli mikroplastiku u probavnom traktu riba – i to od jedne do nekoliko čestica.

"S obzirom da prije pripreme ribe čistimo njen probavni trakt, fokus istraživanja se prebacio na mišićno tkivo, ali i tamo smo pronašli mikro i nano plastiku. Ali, ne treba praviti paniku i prestati jesti ribu“ ističe Andreja Palatinus.

Ova znanstvenica objašnjava da mikroplastika u naše tijelo dolazi na tri načina: kroz hranu, zrak i kožu, te poručuje da se ne brinemo o tome što jedemo iz mora, jer je svugdje oko nas.

Pohvaljuje napore Europske unije, koja je svjetski pionir i predvodnik u istraživanju mirkoplastike.

„Rekla bih da smo stvarno gonič ili svjetionik u tom pitanju. Legislativa postoji, imamo standard za vodu iz pipe i iz boca za istraživanje mikro i nanoplastike u vodama, ali za sve ostalo je jako teško. Za hranu ne postoji nikakav standard, trebamo puno rada uložiti još u razvoj protokola i standardizacije“ zaključila je Palatinus.

Možemo li se razboljeti od plastike?

Neka istraživanja pokazuju da nanoplastika oštećuje naš DNA, izaziva genske mutacije i uzrokuje patološke promjene. Analize su pokazale da značajno utječe na lijekove koje uzimamo, te pojačava njihove učinke.

„Nažalost, istraživanja koja smo mi proveli pokazuju da je nanoplastika grozan materijal. Nemojte zanemariti da smo izloženi i dišnim putem. A jedna od najgorih vrsta kojoj smo izloženi, dolazi od raubanja automobilskih guma“ navodi Ivana Vinković Vrček.

Kaže da su u Institutu za medicinska istraživanja fokusirani na reproduktivno zdravlje i učinke plastike na imunološki sustav. Prvo su provjeravali je li problem sama nano čestica plastike ili nešto drugo. Utvrdili su da kada je nano čestica od vrlo inertnog plastičnog materijala – nema nikakve razine toksičnosti, osim fizičkog prodiranja tih nano čestica kroz različite barijere.

"Otkrili smo da nano čestice ulaze u sve stanice. Problem je nastao kad smo išli miješati nanoplastiku s drugim kontaminantima. Radili smo s lijekovima, tipa paracetamol i ibuprofen, miješali ju s konzervansima koje koristimo, poput parabena i UV stabilizatora – i tu je nastao problem“ upozorila je ova znanstvenica.

Pojašnjava da kada primijenite dozu neke kemikalije koja nema toksikološki učinak, pa je pomiješate s nanoplastikom, taj učinak se udvostruči.

"Kemikalije koje u dozama u kojima neće biti toksične, kada su u smjesi s njom postaju toksične. Razlog tome je golema absorptivna moć plastike. Ona na sebe veže različite kemikalije i postaje trojanski konj, jer kad uđe u stanicu povećava koncentraciju", navodi Vinković Vrček i zaključuje da "ona kemikalija koja možda ne bi tako lako ušla u stanicu ili prošla neke barijere, kad je vezana na nano plastiku - ulazi.“

Plastika se ne može reciklirati - to je bajka

Koje praktične mjere stručnjaci preporučuju potrošačima za smanjenje izloženosti plastike i što svatko od nas još danas može učiniti po ovom pitanju - upitali smo naše sugovornice.

"Trebamo koristiti manje plastike, a preporučujem da u mikrovalnoj pećnici ne zagrijavate hranu u njoj – to nije dobra ideja“ rekla je Elena Rovesti.

Na nju se nadovezala profesorica Vinković Vrček koja je kazala da prije svega trebamo biti odgovorni građani, a onda ju što manje koristiti, pokušati svesti kupovinu takvih proizvoda na što je moguće manju mjeru.

"Svakako ju trebamo izbaciti iz kuhinje, ima puno boljih materijala. Kupovati pamuk, vunu... Međutim, rješenje nije samo na nama, nego u jačanju regulative“, kaže ona upozoravajući na problem reciklaže.

"Plastika se ne može reciklirati, to su bajke“, navodi Vinković Vrček.

Kao primjer iznosi običnu bocu vode koja nije čista plastika nego kompleksan materijal koji ne sadrži samo plastični polimer, nego niz drugih kemikalija. "Znači niste ga reciklirali, nego ste ga pretvorili u lošiji tip plastike“, kaže ona.

Ona se u proizvodima široke potrošnje nalazi miješana s različitim omekšivačima, plastifikatorima, stabilizatorima, bojama - i onda dolazimo do problema recikliranja.

„Vi onda nemate više plastični polimer, nego vrlo kompleksnu smjesu svega i svačega. Plastični otpad bi se iz moje osobne perspektive trebao spaljivati i pretvarati u energiju, ona je genijalan energent, a drugi je problem što u Hrvatskoj nemamo spalionicu, pa treba platiti da taj otpad izvezemo van“, zaključuje profesorica s Medicinskog faklulteta u Rijeci.

Trebaju li djeca učiti svoje roditelje?

U raspravi o nano plastici u hrani sudjelovao je i Domagoj Jakopović Ribafish, pokretač projekta RokOtok i ambasador arhipelaga bez plastike.

Preplivao je cijeli Jadran, hrvatsku obalu i otoke, radi s djecom na očuvanju okoliša. U pet godina projekta okupio je oko 6.000 klinaca s kojima je razgovarao baš o problemu plastičnog otpada.

"Jedan dječak od 10-ak godina pitao me što će biti kada pojede plastiku, a ja sam rekao da će mu na čelu narasti lego kockice“. u šali je ispričao Ribafish. Ističe da djeca u školama uče o ekologiji, problemu plastike, ali veliki je problem što kada dođu doma, nedostaje kućni odgoj i opća kultura.

"Roditeljima nije stalo hoće li dijete baciti omot bombona na livadu ili će ga odnijeti do koša za smeće. Mislim da toj generaciji treba evangelizacija, treba komuniciranje i objašnjenje zašto to nije dobro i ako nastavimo zagađivati prirodu ovim tempom, sve ćemo uništiti“ kaže Domagoj.

Smatra da bi djeca mogla utjecati na vlastite roditelje, a da bi država trebala početi masno kažnjavati one koji bacaju smeće u prirodu. Posljedice se već vide 50-ak metara od obale i to nije nimalo lijep prizor.