Osnivački kapital iznosio je četiri milijuna austrougarskih kruna, pri čemu je znatan dio dolazio iz inozemstva. Bio je to jedan od najznačajnijih gospodarskih događaja u Slavoniji toga doba
Osječka industrijska povijest započela je snažnim zamahom početkom 20. stoljeća, a jedan od njezinih najvažnijih simbola bila je Šećerana. Dana 24. rujna 1905. godine u velikoj dvorani tadašnje trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku konstituirano je Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera.
Osnivački kapital iznosio je četiri milijuna austrougarskih kruna, pri čemu je znatan dio dolazio iz inozemstva. Bio je to jedan od najznačajnijih gospodarskih događaja u Slavoniji toga doba, zabilježen i u godišnjem izvještaju Osječke komore o privrednom razvoju za 1905. godinu.
Gradnja tvornice započela je odmah nakon osnivanja društva, a već u jesen 1906. krenula je prva kampanja prerade šećerne repe. Tvornica je u početku mogla preraditi 70 vagona repe dnevno. Prva kampanja trajala je od 17. rujna do 4. prosinca 1906. godine, ukupno 79 dana. U tom je razdoblju prerađeno više od 5.000 vagona repe prosječne digestije 14,36 posto, uz iskorištenje od 11,26 posto, čime je proizvedeno gotovo 6.000 tona bijelog šećera.
U prvih deset godina rada prosječno se po kampanji prerađivalo oko 9.000 vagona šećerne repe. Sirovina je uglavnom dolazila s veleposjeda jer seljačka gospodarstva u to vrijeme još nisu bila snažnije zainteresirana za ovu kulturu.
Zbog relativno malog kapaciteta prerade kampanje su znale trajati i pet do šest mjeseci, osobito u razdoblju od 1912. do 1914. godine. Dio opreme bio je već pri ugradnji zastario s obzirom da se radilo o postrojenjima demontiranima u češkim šećeranama i prenesenima u Osijek.
Tvornica je proizvodila različite vrste šećera: kristal, kocku, prah te šećer u takozvanim glavama, težine oko četiri i sedam kilograma. Upravo je šećer u glavama bio najjeftiniji i najtraženiji među širim slojevima stanovništva. Kao nusproizvodi dobivali su se sušeni repni rezanci i melasa.
Stručni kadar u prvim desetljećima rada pretežno je dolazio iz Češke, gdje je proizvodnja šećera imala dulju tradiciju. Češki inženjeri, majstori i agronomi prenosili su znanje i iskustvo te unapređivali domaće reparstvo.
Nekoliko generacija stručnjaka češkog podrijetla provelo je cijeli radni vijek u Osijeku, a njihovi potomci i danas žive u gradu. Među glavnim dioničarima bila je i praška Živnostenska banka, koja je u prvim godinama imala koncesiju za komisionu prodaju šećera.
Nakon Drugog svjetskog rata tvornica je, kao i mnogi drugi industrijski pogoni u tadašnjoj Jugoslaviji, nacionalizirana te nastavila rad pod imenom Tvornica šećera Osijek. Poratne godine obilježile su nestašice sirovina i slabi prinosi. Iako je digestija repe ostala na razini prijeratnih vrijednosti, prinosi su padali na svega 10 tona po hektaru. Zemlja je bila loše pripremljena, bez dovoljno gnojiva i zaštite.
Nedostajalo je i stručnog kadra. Tvornica je organizirala interne seminare i tečajeve kako bi osposobila radnike za različite poslove u pogonu. U proizvodnju su se tada uključile i žene, što je predstavljalo značajnu promjenu u dotadašnjoj strukturi zaposlenih. Za vrijeme kampanja zapošljavalo se i do tisuću sezonskih radnika, uglavnom na fizički zahtjevnim poslovima istovara repe, vapnenca i ugljena.
Značajan doprinos industrijskom obrazovanju u gradu tvornica je dala 1956. godine sudjelovanjem u osnivanju kemijske tehničke škole u Osijeku. Mnogi njezini radnici bili su među prvim polaznicima, a kasnije su iz te škole izašle generacije tehničara koji su obilježili rad šećerane i drugih industrijskih pogona.
U kampanji 1949. osječka je šećerana pomogla tek izgrađenoj tvornici u Županji slanjem iskusnih radnika. Time je još jednom potvrdila svoju vodeću ulogu u razvoju šećeranske industrije.
Krajem 1970-ih proizvodnja šećera u tadašnjoj Jugoslaviji dosegnula je vrhunac. Godine 1979. pod šećernom repom bilo je zasijano 140.000 hektara, a ukupna proizvodnja šećera u kampanji 1979./80. iznosila je 780.000 tona. Od toga su tri hrvatske šećerane, osječka, beljska i županjska, proizvele više od 162.000 tona.
Nakon više od stoljeća rada, osječka šećerana ugašena je 1. ožujka 2021. godine. Tri godine poslije započelo je rušenje pogona, čime je simbolično završeno jedno veliko poglavlje industrijske povijesti grada na Dravi. Iako su dimnjaci utihnuli, naslijeđe šećerane ostaje duboko utkano u gospodarski i društveni identitet Osijeka i cijele Slavonije.
Tagovi
Autor
Požar zahvatio pšenicu, rolo bale i kombajn 51-godišnjaka, u pomoć priskočili radnici Belja
Zmija progutala poljoprivrednika: Je li to doista moguće?
Stiže kritično razdoblje za voćnjake i vinograde: Evo što preporučuju stručnjaci
Norveški junak Svjetskog prvenstva Haaland već planira život na farmi nakon nogometne karijere
Nakon 100 dana na mjestu predsjednika HPK Željko Mihelić najavio odlazak
Ministar o otkupu žitarica: Cijenu pšenice ne možemo odrediti, ali pripremamo nova pravila igre
Stotine milijuna dolara štete: Ruski napad sravnio jednog od najvećih proizvođača jaja u Europi
Radikalna reforma u Danskoj: Premijerka ukinula Ministarstvo hrane, poljoprivrede i ribarstva
Claas connect u 2026. donosi novu razinu digitalnog upravljanja poljoprivredom
U velikom požaru na farmi u Austriji uginulo 600 svinja, teško ozlijeđen vatrogasac
Lažiranjem uzmeš potpore pa vratiš novce i nikom ništa?! EPPO ne prihvaća odluku grčkog suda
Na malenom brijegu, usred vinograda - marihuana
Branimir Grubišić Gruby
prije 2 tjedna
predivna fotografija,oštra lijep bokeh divan nježan prizor naše prirode
Đuro Japaric
prije 4 mjeseca
Privatizacija JASINJA iz Sl. Broda , u cijelosti je poduzeće UNIŠTENO , dio zemlje su dobili ili kupili , vinarija UNIŠTENA , dio plantaža loze isto , na parceli od 55 ha u Općini Bukovlje u kojoj je bio načelnik , pa ministar JAKOVINA , sada je šikara ! Uz Srbe u RATU , glavni GROBARI za UNIŠTENJE industrije započete u RATU su komunisti i udbaši predvođeni besposličarem Tuđmanom pa Račanom , od kojega nam REŽIM u Zagrebu od 2001 NEMAĆE NE OBVEZUJUĆE raspolaganjem sa POHRVAĆENOM zemljom , 2003 NAMETNUŠE nam promašeni BEOGRADSKI Zakon o nasljeđivanju ! Od INDUSTRIJSKI relativno razvijene SRH , SVEDOŠE NAS NA DRŽAVICU AFRIČKOG TIPA !
Marta Radić
prije 4 mjeseca
Priča o socijalizmu je jedna strana , te prošlost i bilo je tako...sada govorimo o liberalnom kapitalizmu i otvoremom tržištu , to je potpuno druga priča. E sad kako je bilo , kako je moglo bito i što je nastalo i ostalo.. to je neka nova prića.. Jedno je sigurno..svaki sistem je imao dobre i loše strane..nekom bolje onda nekom sada . U današnje vrijeme zatvaranje firmi i otvaranje novih ide kao na traci..nekad su firme bile simbol krajeva u kojim su radile i prehranjivale mnoge ljude u tom mjestu te živjele desetlječima. Danas je sve drugačije..da li je moralo tako biti ..to je pitanje za milion dolara...??
mali poljoprivrednik
prije 4 mjeseca
Privatizacija je često u praksi značila izvlačenje novca i neminovno gašenje postrojenja.
Ivan Kulak
prije 4 mjeseca
Ne znam da li je autor ovog teksta slučajno ili namjerno izostavio dio o privatizaciji Osječke šečerane nakon ossmostaljenja Republike Hrvatske. Nažalost,uvjeren sam da ista sudbina čeka i šečeranu iz Županje.
Andrej Žalec
prije 4 mjeseca
Hvala Ivici za ovaj prilog i Đuru Japaricu, na komentaru. Istorija nas uči, da se sve menja. Uvijek. Zato ne sa strepnjom, nego sa znatiželjnim veseljem male djece, gledajmo koje divote nam donosi budučnost. Sve je samo iluzija, budite mirni i uživajte. Neka vam bude SLADko. Pozdrav svima iz Ljubljane, dragi prijatelji
Đuro Japaric
prije 4 mjeseca
1905 u Slavoniji i Baranji imali smo mađarske i austrijske veleposjednike sa zemljom i šumom i KMETOVE koje je Jelačić oslobodio od crkvene desetine i besplatnog rada feudalcima ! 1905 u brdskoj Slavoniji sadila se repa za ishranu stoke koja se u zimi ribala za svinje i krave ! 2026 KLIMA je u Slavoniji i Baranji sve gora i uzgoj šećerne repe će postati dio povijesti kao i sijanje repe za stoku !
SASA FRANIC
prije 4 mjeseca
sve zahvale poganoj leftardskoj EU i globalistima. oni su rjesili da im odgovara uvozni secer koji se dobiva iz trske u Brazili i Aziji. a carine ne trebaju. kao ni domaca proizvodnja is "skupe" repe.
Maja Celing Celić
prije 4 mjeseca
Srce me boli svaki puta kad prolazim pored onoga što je od Šećerane ostalo.