Manjak domaće sirovine

Drnišani su s razlogom ponosni: svoj najprepoznatljiviji i najjači adut - pršut - certificirali su i zaštitili kao poljoprivredni proizvod s oznakom geografskog porijekla koji će se ubuduće na izbirljivom europskom tržištu puno uspješnije nositi sa svojom ljutom konkurencijom, prije svega, iz Italije i Španjolske.

- Potrošili smo tri i pol godine da bismo u ožujku ove godine dobili oznaku zemljopisnog porijekla koja jamči zaštićenu proizvodnju pršuta na drniškom području.

Žig od sto tisuća kuna

Proizvodnja će se kontrolirati od same nabave sirovine do konačnog završetka proizvodnje ove delicije na koju će se na kraju udariti vrući žig koji jamči da se radi o drniškom pršutu. Taj postupak nas je koštao stotinu tisuća kuna - kaže Zvonimir Marin, predsjednik Udruge proizvođača drniškog pršuta koja je ovoj drniškoj deliciji širom otvorila vrata velikom europskom tržištu.

Nažalost, ovaj drniški uspjeh zasjenjuje činjenica da drniški pršut i nije baš drniški. Zapravo, cjelokupna proizvodnja temelji se na mesu uvezenom iz Mađarske ili, u najboljem slučaju, iz Slavonije, čija je kvaliteta, na što već godinama upozoravaju pršutari, zbog načina tovljenja svinja, više nego upitna. Danas se na području Drniša proizvede godišnje oko 70.000 komada pršuta, a kapaciteti su veći od 130.000.

- Sadašnjom proizvodnjom ne možemo zadovoljiti potražnju domaćeg tržišta. Kada bismo se oslonili na drniške resurse, u ovom trenutku godišnje proizvodili bismo u najboljem slučaju 200 pršuta. To je istina. Međutim, na ovaj način nismo zaštitili izvornost, već tehnologiju proizvodnje, ogromno akumulirano znanje, uvjete u kojima se odvija proces proizvodnje pršuta - kaže Marin.

I zaista, uza sve to i nezaobilaznu ovdašnju buru, Drnišani i bez domaćih svinja i dalje imaju proizvod kojim se mogu dičiti i na kojem mogu dobro zaraditi. No, pitanje je bi li mogli i više. Ivica Kosor, viši stručni savjetnik za stočarstvo pri Hrvatskom zavodu za poljoprivredno-savjetodavnu službu u Drnišu, čovjek čiji je diplomski rad - drniški pršut, ističe da na šibensko-kninskom području danas postoji tek jedna farma s najviše 1000 odojaka godišnje, dok se prije rata samo u drniškom “Mesoprometu” uzgajalo 80.000 odojaka i 60.000 tovljenika. U to vrijeme velika farma bila je i na Miljevcima, obitelji Ivić, a gotovo svaka obitelj uzgajala je svinje za vlastite potrebe.

- Manjak domaće sirovine osnovni je razlog zašto drniški ili dalmatinski pršut ne može dobiti željenu zaštitnu markicu kao izvorni proizvod po standardima Europske unije, već samo markicu zaštite zemljopisnog podrijetla - kaže Kosor. Je li se Drniš olako odrekao prilike da obnovi ratom razorenu svinjogojsku farmu u Petrovu polju? Pa i ljudi od struke već godinama upozoravaju da ovu čuvenu deliciju, kojoj „dušu“ daje dalmatinska bura, nije moguće proizvesti od mađarskih ili slavonskih svinja. - To što se danas reklamira i prodaje kao drniški ili dalmatinski pršut nema veze s njim. On ne postoji. Jednostavno, od tog mesa punog vode ne može se napraviti kvalitetan pršut. Znaju to dobro svi proizvođači. Recimo, svinje za u svijetu čuveni iberijski pršut tove se čak 20 do 24 mjeseca, s tim da se posljednjih šest mjeseci isključivo hrane žirevima. U svakom slučaju, nije tajna dobrog pršuta samo u sušenju, već i hranjenju svinja - kaže Ivica Kosor.

Provjerena tehnologija

Ljudi od struke tvrde da nema nikakvog ozbiljnog razloga zbog čega se drniška farma svinja ne bi ponovo stavila u pogon. Uvjeravaju da je nepotreban strah Drnišana od farme koja je prije rata bila crna ekološka točka Petrova polja. - Treba okupiti ljudi od struke i neka kažu što misle. Prvo bi trebalo razraditi sustav navodnjavanja Petrova polja, gdje bi proizvodili kukuruz, kao osnovnu hranu za svinje. Farmu bi trebalo podići na takvu razinu da iz danas ekološki opasnog otpada, koji najviše plaši građane, proizvodimo bioplin koji bi se koristio, ne samo u farmi već i u pršutanama, a dio i za grad Drniš. Takva tehnologija uspješno je testirana i položila je ispit na bezbroj farma u svijetu. Treba imati znanja i hrabrosti pa se upustiti u to - kaže Kosor. On ističe da bi ovim potezom drniški kraj višestruko profitirao. U startu bi se osiguralo zaposlenje najmanje za stotinjak ljudi. - Ne radi se samo o farmi, već i o proizvodnji stočne hrane, klaonicama... - dodaje Kosor.

Autor: MARIJAN DŽAMBO