Malo je veliko u poljoprivredi

UN je ovu godinu proglasio godinom obiteljske poljoprivrede, no pitanje je hoće li je u Hrvatskoj imati tko obilježavati? Pet posto najvećih proizvodi na polovini poljoprivrednih površina u Hrvatskoj, a jedan posto ubire 40 posto izravnih poticaja - što ne ide u korist opstanku malih poljoprivrednika.

Mala obiteljska gospodarstva od iznimne su važnosti za održivost cjelokupnog prehrambenog sustava. Takav oblik proizvodnje ima nezamjenjiv utjecaj na razvoj agrobioraznolikosti, a na taj način se čuvaju radna mjesta i povezuju ljudi unutar lokalne zajednice.

Mala poljoprivreda je rješenje - a gdje smo mi?

Prije samo sedam godina, obiteljska poljoprivredna gospodarstva posjedovala su oko 84 posto poljoprivrednog zemljišta i veći dio stočnog fonda. Unatoč tome, obrađeno je bilo svega 20 posto površina. Iako je već i sama ta činjenica zabrinjavajuća, u 2012. poljoprivredna proizvodnja bilježi pad za 9,9 posto. Lani je zatvoreno više od 3.000 gospodarstava, najviše zbog pada cijena poljoprivrednih proizvoda pod pritiskom industrije i slobodnog tržišta, neredovitog isplaćivanja subvencija i nepredvidivih klimatskih uvjeta. Jednom kada gospodarstvo prestane s radom, kada se rasproda stoka i mehanizacija, potrebna su ogromna ulaganja da se sve to vrati natrag. Poljoprivrednici, demotivirani i izmučeni lošom politikom i stalnim promjenama pravila, neće biti u stanju uhvatiti se u koštac s takvim izazovom.

I dok metode monokulturne i industrijske poljoprivrede ne pružaju dovoljno dostupnu hranu tamo gdje je potrebno, istovremeno uzrokuju rastuću i neodrživu okolišnu štetu. Mala poljoprivreda je rješenje za ekološku krizu, krizu hrane te krizu rada i zaposlenosti.

Produktivnost je nametnuta mantra

Od 16 mjera predviđenih Akcijskim planom za razvoj ekološke poljoprivrede 2011 - 2016. samo njih šest je djelomično ili potpuno provedeno. Tako je primjerice 2012. godine trebala biti realizirana banka gena autohtonih sorata poljoprivrednog bilja i zaštićenih pasmina životinja, ali novac za to nije osiguran, iako je agrobioraznolikost ugrožena čak i na svjetskoj razini - kroz 20. stoljeće nestalo je 30 tisuća sorti povrća, govore podaci FAO-a (Agencije UN-a za hranu i poljoprivredu).

Agrobioraznolikost je osnova razvoja i nastanka civilizacije, a baza se ubrzano smanjuje. Povlaštenost industrijskih sorti i hibrida način je korporacija da steknu monopol nad genetskim materijalom u poljoprivredi, uz primjenu sve složenijih tehnoloških rješenja te stvaranjem genetički i ekološki homogenih kultivara s težnjom ograničenja daljnjeg razmnožavanja. Velika je opasnost već sada da mnoge vrste postanu tek jedna od stavki u crnoj statistici FAO-a.

U stvarnosti, manje je više

Skloni smo vjerovati kako trebamo velike farme, velike usjeve, velike korporacije kako bismo zadovoljili naše potrebe. No, je li veće ujedno i bolje? Jeste li ikada razmišljali kakva je sigurnost hrane na velikim farmama? Što mislite, je li lakše uzgojiti prirodan proizvod na manjoj ili većoj površini? U stvarnosti je malo veliko - ekološki, ali i ekonomski. U vremenu opsjednutosti kapitalom, živimo u iluziji da je veće bolje jer daje - više? No, je li to zaista tako?

Kako je poljoprivreda živući proces, u praksi se u datim uvjetima prinosi po hektaru smanjuju s povećanjem veličine farme. Drugim riječima, kada se primjena ljudskog rada i nadzora po hektaru smanjuje, prinosi opadaju, a usjevi su podložniji napadima štetnika. Nedostatak monokulturnog uzgoja i bioraznolikosti kompenzira se kemijskim tvarima koje pospješuju rast i na umjetan način štite usjeve od propadanja. No, takav sustav se nikad ne bi mogao održati u prirodi. Dakle, proizvodnja po hektaru u odnosu na ulaganje veća je na malim farmama nego na velikim farmama. U tom slučaju, možemo reći i da će trošak za nacionalno gospodarstvo biti manji ako se država odluči za male farme, umjesto onih megalomanskih.

Unatoč svemu, socijalna i ekološka katastrofa uobličuje se u "mit o više". Mjeri se samo prinos od monokulturne robe, a ne ukupna proizvodnja farmi. Tako lažna računica pokazuje da se produktivnost povećava što se više malih poljoprivrednika i obiteljskih poljoprivrednika raseljava i zamjenjuje kemikalijama i strojevima. Kada se uzmu u obzir prirodni resursi, industrijska je poljoprivreda, zapravo, neučinkovita poljoprivreda, koja koristi deset kalorija ulaznih troškova kako bi proizvela jednu kaloriju hrane.

Sjeme u sebi krije moć života i sloboda. Svatko od nas može biti čuvar sjemena i uzgajivač hrane.