Kronika kemijske revolucije u poljoprivredi i tiha tragedija njezinih nasljednika

Kada je Rachel Carson 1962. godine objavila Tiho proljeće, prvu knjigu koju sam predstavio u ovom tjednom feljtonu, njezina oštra kritika neselektivne upotrebe kemijskih pesticida i posljedičnog ekološkog zagađenja u Sjedinjenim Državama osvojila je javnost kao malo koja druga knjiga.

Desetljeće aktivizma koje je uslijedilo kulminiralo je 1972. godine povijesnom zabranom DDT-a, čina koji su ekolozi proglasili vrhunskim postignućem američkog ekološkog pokreta. Činilo se da je mračno poglavlje američke poljoprivrede i javnog zdravstva konačno zatvoreno.

Razvoj sintetičkih pesticida

Međutim, povjesničar Frederick Rowe Davis u svojoj knjizi Zabranjeno: Povijest pesticida i znanosti o toksikologiji (Banned: A History of Pesticides and the Science of Toxicology) objavljenoj 2014. godine u izdanju Yale University Pressa, otkriva duboku ironiju tog trijumfa. Dok je javnost slavila nestanak DDT-a, njegovo su mjesto zauzele tvari koje su, iako manje postojane u okolišu, bile znatno otrovnije za ljude i divlje životinje. Davisova knjiga nije samo povijest pesticida, već i istraživanje razvoja toksikologije i pitanja kako procjenjivati odnos rizika i koristi.

Autor razvoj sintetičkih pesticida smješta u širi kontekst 20. stoljeća, od Zakona o čistoj hrani i lijekovima iz 1906. do suvremenih regulativa. Prije nego što se toksikologija razvila kao samostalna disciplina, pesticidi su već postali sastavni dio industrijalizirane poljoprivrede, a farmeri sve ovisniji o kemijskim rješenjima poput arsenata.

Ključna prekretnica nije bio pesticid, već medicinska tragedija. Slučaj "Elixir Sulfanilamide“ iz 1937. godine, koji je zbog kontaminacije dietilen glikolom prouzročio smrt 93 osobe, doveo je do donošenja Saveznog zakona o hrani, lijekovima i kozmetici iz 1938. godine i postavio temelje modernim toksikološkim standardima.

Znanstvenici poput E. M. K. Geilinga sa Sveučilišta u Chicagu i Arnolda Lehmana iz FDA-e tijekom 1930-ih i 1940-ih razvijali su metode za procjenu rizika, među njima i danas poznati LD50 – dozu koja ubija 50 posto testirane populacije. Te su metode kasnije primijenjene i na nove kemikalije razvijene tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

DDT je nakon rata slavljen kao iznimno učinkovito sredstvo protiv ušiju, komaraca i stjenica. Problem je bio u njegovoj postojanosti i nakupljanju u hranidbenim lancima, što je kasnije postalo jedno od ključnih upozorenja Rachel Carson.

Toksična spirala

Mnogo veći problem koji Davis ističe bili su organofosfati. Pesticidi poput parationa, razvijeni iz spojeva povezanih s kemijskim oružjem, djeluju na živčani sustav. Istraživanja Kennetha DuBoisa pokazala su da su neki od njih pri oralnom unosu bili i do 70 puta otrovniji od DDT-a. Unatoč tome, postali su njegova zamjena jer su se brže razgrađivali u okolišu i nisu se bioakumulirali.

Tu se nalazi središnji paradoks Davisove knjige: uklanjanje jednog rizika ne znači nužno i smanjenje ukupnog rizika. Kemikalija koja je manje postojana u okolišu može istodobno biti mnogo opasnija pri izravnoj izloženosti čovjeku.

Zakonodavci su se pritom fokusirali na kancerogenost i postojanost pesticida u okolišu, dok je akutna neurotoksičnost često ostajala u drugom planu. Davis tvrdi da je nakon zabrane DDT-a poljoprivreda ušla u svojevrsnu "toksičnu spiralu“, u kojoj su izrazito otrovni organofosfati uzrokovali brojna trovanja poljoprivrednih radnika i štete divljim životinjama.

Kroz knjigu Davis kritizira i odnos kemijske industrije i regulatornih tijela. Iako su znanstvenici upozoravali na rizike, politički pritisci često su usporavali strožu regulaciju, a proizvođači su mogli nastaviti prodavati pojedine proizvode dok se njihova štetnost ne bi dokazala.

Šljiva kroz cijeli proizvodni lanac - od izbora sorte do skladištenja, prerade i nusproizvoda

Nakon zabrane DDT-a poljoprivredom su dominirali organofosfati i karbamati, dok su se sintetički piretroidi, zbog visoke učinkovitosti i manje toksičnosti za sisavce, sporije širili. Organofosfati su ostali u širokoj uporabi sve do regulatornih promjena početkom 2000-ih.

Davis upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i s novim skupinama pesticida, poput neonikotinoida. Pri procjeni pesticida treba uzeti u obzir ukupni rizik, način i trajanje izloženosti, dugoročne posljedice, ali i koristi koje njihova uporaba donosi.

Ne postoje jednostavna rješenja

Lekcije iz stoljeća povijesti pesticida su jasne, ali teške. Davis zaključuje da ne postoje jednostavna rješenja i da je zamjena jedne klase kemikalija drugom bez razumijevanja cjelokupnog profila rizika recept za nove katastrofe.

Fokusiranje isključivo na kancerogenost ili postojanost u okolišu omogućilo je da najtoksičniji živčani otrovi skliznu kroz regulatorne pukotine. Davisova povijest toksikologije ostaje vodič za razumijevanje onoga što smo zabranili, onoga što smo zadržali i onoga što tek moramo naučiti kontrolirati.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor