Kako se francuski poljoprivrednici bore za opstanak malih obiteljskih farmi?

Judit Lit, autorica filma "After Winter, Spring", rođena je i odrasla na farmi u Pennsylvaniji. Koncem prošlog stoljeća preselila se u regiju Périgord na jugozapadu Francuske i tamo zatekla poljoprivrednu zajednicu koja se suočava s dubokim promjenama.

Starenjem stanovništva, nestankom malih obiteljskih gospodarstava i borbom za očuvanje stoljetnih tradicija usred pritisaka modernog tržišta i globalizacije. Zato je odlučila ispričati njihovu priču.

Priroda života na selu

Osnovna ideja njezina filma jest pitanje s kojim se suočava ova ruralna zajednica: hoće li oni biti posljednja generacija obiteljskih poljoprivrednika u regiji koja se neprekidno obrađuje više od pet tisuća godina?

Ispreplićući svoju priču s njihovom, autorica Lit istražuje prirodu života na selu i utjecaj ubrzane modernizacije na obitelji čiji opstanak ovisi o zemlji.

Ako nema pčela, nema ni nas - to znamo svi, ali zašto nas nije briga?

"Tijekom 50-ih imali smo tri-četiri krave. Sada ih imamo više od sto, a zarađujemo isto novca“, kaže mljekar Olivier, pokušavajući objasniti kako se nalaze u začaranom krugu.

Moraju raditi više da bi zarađivali isto jer je sustav postavljen tako da profit ide prema vrhu lanca, a ne proizvođaču. Iako cijene hrane u trgovinama neprestano rastu, farmeri taj rast često ne osjete - najveći dio profita uzimaju posrednici: prerađivači, distributeri, trgovci.

A film je snimljen prije deset godina. I to u jednoj od najvećih poljoprivrednih sila u Europskoj uniji.

Melankolični prikaz propadanja sela, prepun nostalgije i autentičnih ispovijesti, smješten je u kontekst ere brzog rasta mega-farmi, širenja predgrađa, novih pravila Europske unije i smanjenja poljoprivrednih subvencija.

Poljoprivrednici, mladi i stari, prisiljeni su suočiti se s izazovima koji prijete samom postojanju njihovih malih obiteljskih farmi. Sela su sve praznija, a tradicionalan način života sve rjeđi.

O tome priča baka Nanou, koja ističe kako joj ne nedostaje "vrijeme drvenih cipela“, ali smatra da mnogi nisu bili spremni nositi se s novim vremenom koje, iako tehnički naprednije, donosi nesigurnost, gubitak zajedništva i sve veću udaljenost čovjeka od zemlje.

Redateljica se također bavi razlikama između američkih i europskih subvencija za poljoprivredu. Prema riječima jednog poljoprivrednika iz tog kraja, Europljani možda djeluju kao da primaju "velikodušne državne potpore“, no u stvarnosti te su subvencije podijeljene između seoskih obiteljskih gospodarstava i velikih korporativnih konkurenata.

Čak ni tada te potpore ne pomažu u povećanju proizvodnje, već služe kao "posljednje utočište“ koje održava njihove prihode kroz jednu žetvu. Nažalost, bez tih potpora njegov svakodnevni rad više nije održiv. Zvuči poznato?

Svijet koji nestaje

Iako je riječ o priči o svijetu koji polako nestaje, autorica prikazuje i vedriju stranu života na selu. Ističe kako se broj malih farmi u Sjedinjenim Američkim Državama ponovno povećava, dok u Francuskoj organski pokret sve više dobiva na zamahu.

I dok slušate njihove priče, neke tužne, neke optimistične, ispred vas se izmjenjuju snimke praznih štala i dvorišnih vrtova, konja koji trče zimskim krajolikom, krava koje zure u kameru, traktora koji voze sijeno.

Ako ugasite ton, ovaj dokumentarni film djeluje poprilično meditativno, kao ona velika migracija losova u Švedskoj.