Iran - sušni biser slanog tla, šafrana i kavijara

Najveća zemlja Bliskog istoka, Islamska Republika Iran, ima dugu povijest poljoprivrede. Vjeruje se da su baš u Perziji 10.000 godina prije Krista, prvi put pripitomljene koze, a vino se tradicionalno počelo proizvoditi na sjeveru Irana 5.000 godina prije Krista. Smatra se da je u Iranu izumljena i vjetrenjača. No, unatoč tome što je ohrabren svojim naftnim bogatstvom, suvremeni Iran suočava se s nizom izazova za poljoprivrednu proizvodnju, rastućim problemima oskudice vode, slanosti tla i neulaganja u poljoprivrednu proizvodnju.

Nevolje na suhom

S prosječnim padalinama od 240 mm na godinu, Iran je prilično sušno područje. Oko 90 posto teritorija zemlje je aridno i poluaridno. Poljoprivreda čini 10 posto BDP-a, a zapošljava oko 30 posto stanovništva. Pšenica, riža i ječam se uzgajaju na 70 posto obradive zemlje, a pšenica čini više od polovice ukupne proizvodnje usjeva. Drugi važni usjevi uključuju krumpir, datulje, smokve, pistacije, orahe, bademe, pamuk, šećernu trsku, šećernu repu, čaj i duhan. Kada se govori o stočnoj proizvodnji, ovce su primarne, a tu je i manji broj koza, goveda, magaraca, konja i bivola. Uzgoj svinja je u Iranu zabranjen zbog islamske vjere.

Nedostatak vode je i najveće ograničenje za poljoprivrednu proizvodnju, djelomično zbog male količine oborina, ali i loših sustava za distribuciju vode. U davna vremena, Perzijanci su uveli Kareez sustav koji se sastojao od niza bunara i vodenih kanala za navodnjavanje usjeva. Iako je mreža kanala još uvijek raširena, mnogi su u lošem stanju i dovode do značajnih gubitaka tijekom isparavanja i uslijed dotrajalosti sustava.

Tlo je u središnjem dijelu i južnoj i kaspijskoj obali vrlo slano, a nedovoljna količina oborina znači da postoji malo ili nikakvo fizičko ispiranje površinske soli. Iako su neke tolerantne biljne vrste iskušane za uzgoj na lokalnoj razini, nedostatak službene nacionalne strategije znači da poljoprivrednici nisu u mogućnosti ulagati u tehnologiju i obrnuti tijek kojim se kreće proizvodnja. Slanost tla utječe na polovicu navodnjavane zemlje te je glavni uzrok niskih prinosa, zdravstvenih problema, ruralnog siromaštva, napuštenosti farmi i ruralno-urbane migracije, što uzrokuje godišnje ekonomske gubitke veće od jedne milijarde dolara.

Ograničen i razvoj ribarstva

Pristup Kaspijskom moru, Perzijskom i Omanskom zaljevu i mnogim riječnim bazenima, pruža Iranu potencijal da razvije izvrsno ribarstvo, no Vlada je 1952. preuzela nadzor nad gospodarskim ribolovom. U Iranu su najvažniji ribarski proizvodi, jesetra, deverika, bijela riba, losos i cipal. Iran je najveći svjetski izvoznik kavijara. U posljednje vrijeme, Vlada je uvela programe za razvoj uzgoja škampa u slanim močvarama na obali Perzijskog zaljeva i zaljeva Omana. Iranske šume pokrivaju 10-ak posto zemlje, a one u vlažnijoj sjeverozapadnoj kaspijskoj regiji, omogućuju proizvodnju vrijednog tvrdog i mekog drveta.

Kako je ciklon Gonu promijenio tijek iranske poljoprivrede?

Iran je najveći svjetski proizvođač šafrana. Začin proizlazi iz stigmi na biljci šafrana (Crocus sativas), a uzgaja se u južnoj regiji već 3.000 godina te predstavlja važan izvor prihoda za ruralna područja. Prije nekoliko godina cijena mu je i više nego udvostručena, a domaći poljoprivrednici su otada počeli ubirati plodove svoga rada, prihodi su im narasli, kao i životni standard. No, vjerojatno je da će umjetno visoke cijene potaknuti i druge zemlje u okolici da povećaju proizvodnju, a možda i preusmjere buduću potražnju daleko od Irana. Iran je i najveći svjetski izvoznik pistacija.

Iran je glavni uvoznik riže, a trenutno uvozi oko 450.000 tona riže godišnje. Ministarstvo poljoprivrede nije postiglo samodostatnost u proizvodnji riže, a to je ostavilo zemlju na milost i nemilost svjetskih cijena koje utječu na sve žitarice. Domaću proizvodnje hrane dodatno ugrožava i činjenica da je 2008. FAO potvrdio otkriće Ug99, matične hrđu pšenice u zapadnom Iranu, koja može opustošiti usjeve diljem zemlje. Ovaj virulentni soj crne hrđe (Puccinia graminis) proširio se sporama iz istočne Afrike i Arapskog poluotoka kao posljedica ciklona Gonu. Procjenjuje se da je 80 posto iranskih usjeva pšenice osjetljivo na ovu bolest, a Vlada je obećala financirati i poduprijeti više istraživanja za razvoj otpornih sorti. U međuvremenu, Iran uvozi oko dva milijuna tona pšenice godišnje kako bi zadovoljio domaću potražnju.

Izazovi za proizvodnju hrane u Iranu

Iako se čini da su u Iranu kapaciteti za povećanje poljoprivredne proizvodnje i prihoda farmi dostatni, budućnost poljoprivrede suočava se s ozbiljnim izazovima. Iako ju naftne rezerve trenutno drže u pokretu, bezbroj je svjetskih i domaćih prijetnji poljoprivrednoj proizvodnji kojoj predstoje teška vremena, i za proizvođače i potrošače.

Poljoprivreda je godinama patila od nedostatka javnih i privatnih ulaganja, dijelom zbog dugotrajnih zemljišnih sporova nakon Islamske revolucije 1979. Mnoge farme su manje od 10 hektara, a oko dvije trećine obradivog zemljišta nije u uporabi i većina farmi radi daleko ispod punog kapaciteta. Loša kvaliteta sjemena, zastarjele poljoprivredne tehnike i tlo spaljeno prekomjernim korištenjem gnojiva iranska su stvarnost. Nakon što su u 60.-im godinama postali gotovo samodostatni u proizvodnji hrane, Iran je zadesila revolucija, nakon koje je 65 posto hrane moralo biti uveženo. Pad produktivnosti morao se nadomještati gnojivima, što je potpuno uništilo plodnost zemlje.

Kultivacija zemlje još uvijek se odvija na tradicionalan način. Drveni plugovi koje vuku magarci, mule ili volovi uspiju obraditi samo površinski dio tla. Sjetva, kao i žetva, vrše se ručno. Gumna na kraju svakog planinskog sela tipična su za sva mjesta u središnjem Iranu. Između 50 i 66 posto poljoprivrednog zemljišta važno je za uzgoj životinja. Ovce, koze i goveda se tijekom zime ponekad čuvaju i u stajama ispod površine zemlje.

Prilika za prelazak na organsku proizvodnju?

Najveća raznolikost usjeva i rotacije ciklusa odvija se na navodnjavanim područjima. Uzgoj u oazama pokriva gotovo čitav niz tradicionalnih usjeva. žitarice, voće i mahunarke, krmno bilje, ali također industrijskih biljaka poput opijuma, kane ili duhana. U područjima gdje se ne javlja mraz, najkarakterističnija je datulja. U oazama na nešto višoj nadmorskoj visini najčešće se uzgaja voće poput jabuka i krušaka, oraha, krumpir i mahunarke. Najveća raznolikost korištenja zemljišta, međutim, nalazi se u velikim riječnim oazama središnjem Iranu, gdje je česta pojava multicropping-a.

Iranska tradicionalna poljoprivreda izgleda može se suporediti s ekološkom na mnogo načina. Na primjer, neki proizvodi u planinskim predjelima potpuno su uspjeli prema organskim principima. Je li vrijeme da Iran prijeđe na ekološku poljoprivredu? Stručnjaci kažu da je. Organska poljoprivreda omogućila bi sigurnost hrane i bolje prihode, dok bi se zemlja regenerirala, povećala bi se biološka raznolikost te bi lokalne zajednice imale pristup kvalitetnoj hrani. Trenutno postoji 1,113 hektara certificiranog organskog zemljišta na kojem se uzgaja šafran, smokve, grožđe, datulje, nar, bademi, orasi, bundeve, a čak je 22,000 hektara pod organskim smokvama bez certifikata koje se prodaju lokalnom stanovništvu, a da bi se kao takve izvezle, certifikate ishode izvoznici. Dobar je znak što su Vladine subvencije na agrokemikalije dramatično smanjene pa je i njihovo korištenje u padu zadnjih 10 godina.

Uvođenje GM biotehnologije

Pokušano je i stvaranje infrastrukture potrebne za korištenje moderne poljoprivredne biotehnologije. To uključuje proizvodnju i službenu komercijalizaciju prve genetski modificirane (GM) sorte riže otporne na kukce. Bez obzira na argumente u korist ili protiv GM usjeva, postignuće se smatra velikim tehnološkim korakom za Iran, zemlju u kojoj je riža glavni izvor hrane i baza strateških poljoprivrednih proizvoda. No, promjenom vlasti projekt je obustavljen, a umjesto uvođenja više naprednih tehnologija u sektoru poljoprivrede, iranska Vlada na vrijeme je odlučila zadržati tradicionalne, pomalo i neodržive metode uzgoja riže koje su prakticirali tijekom godina, dok uvoz milijuna tona riže godišnje iz Indije, Pakistana i Urugvaja i dalje ruši proizvodnju. Ista administracija koja je zabranila GM usjeve riže, dopustila je i uvoz GM soje, biljnih masti i kukuruza za domaću potrošnju. Milijarde dolara i dalje će biti potrošene na uvoz hrane, osim ako se ne poduzmu mjere kako bi se osigurala isplativost njegovanja strateških usjeva, na organski način.