Hrvatska prehrambena revolucija

Rijetki su slučajevi kada suša istovremeno pogodi ključne američke i ruske žitnice. To se događa upravo sada. Prije dvije godine suše i požari u Rusiji prouzročili su rekordne cijene pšenice (Rusija je četvrti najveći izvoznik pšenice, poslije SAD-a, Europske unije i Kanade). Ako se vremenske prilike naglo ne poboljšaju situacija bi mogla biti gora od one prije dvije godine, kad je bilo dramatično. Naime, suša koja vlada poljima od Kanzasa do Teksasa ne samo da je već smanjila prinose za oko četvrtinu od prosječnih nego donosi i crne slutnje. Nastavi li se suša i u kolovozu i rujnu ugrozit će sjetvu i žetvu sljedeće godine. Suša bi mogla nagnati mnoge velike farmere da sljedeće godine uopće ne posiju pšenicu. Samo su teksaški farmeri ove godine na pšenici izgubili oko pet milijardi dolara. Problemi s egzistencijalnim poljoprivrednim kulturama sve su češći i sve teži.

Stvaraju se preduvjeti za sve veće krize

Globalna zvona upozorenja vrlo zvučno odjekuju u našim krajevima. Suše, osobito u Slavoniji i Dalmaciji, ukazuju na potpuno neprimjerene sustave navodnjavanja i nepostojanje učinkovitog kriznog menadžmenta. Navode naše poljoprivrednike i prehrambene poduzetnike da dobro promisle što i kako dalje. Izlaske na cestu i blokade prometnica zasad glasnije prizivaju politički agitatori od samih poljoprivrednika. Veliki poremećaji i krize pomiču granice utopijskih promišljanja. Proroci koji su govorili o neodrživosti moderne globalizirane poljoprivrede dobivaju na značenju. Njihove kritike mega farmi, monokulturnog uzgoja s intenzivnom upotrebom sintetskih gnojiva i zaštite, monopolista u proizvodnji sjemenskih kultura i tržišnih terorista poput Monsanta, cijena koje su poglavito rezultat globalnih spekulacija na burzama imaju sve više pristalica. Ne samo što je ekonomski dugoročno neodrživa nego takva agronomska politika izaziva teške ekološke poremećaje, pa čak i klimatske promjene, ocjenjuju zagovornici radikalnih zaokreta. Korjenite promjene nužne su u svim karikama ljudskog prehrambenog lanca. Nužno je promisliti tko, što i kako sije, sadi i uzgaja; tko, što i kako prerađuje; kamo se i kako hrana prevozi; kome se, kako i po kojoj cijeni prodaje; tko, što i kako jede; tko u cijelom procesu ulaže, tko radi, tko zarađuje.

Umjesto da prehranjuje, Hrvatska na rubu gladi

Hrvatska je u ovom trenutku istovremeno žrtva i mali prinosnik svjetske agronomske i ukupne krize. Hrvatska je zemlja u kojoj je neusporedivo više neobrađenog nego obrađenog poljoprivrednog zemljišta. Mogućnosti proizvodnje visokokvalitetne hrane uz održavanje ekološke ravnoteže bjelodane su. Tlo je u usporedbi s europskim i svjetskim kretanjima najvećim dijelom nezagađeno, podzemne su vode uglavnom očuvane, rijeke koje izviru i uviru u Hrvatskoj još uvijek su bistre. Pedološka i mikroklimatska raznovrsnost otvara prostor za proizvodnju najkvalitetnijih proizvoda u nevjerojatno širokom rasponu. Poljoprivredna je tradicija u Hrvatskoj velika i pokriva cijeli spektar od malih proizvođača vrhunske hrane do znanstvenih instituta. Iskustva zadružnog poduzetništva poznata su još od predsocijalističkih vremena. Hrvatski poduzetnici u dijaspori voljni su ulagati u dobro osmišljen i siguran nacionalni agrar, rasterećen igara politike i udruženog kriminala. Svi su preduvjeti tu. Hrvatska čak ne mora ni izvoziti hranu. Turisti sami dolaze da je kupuju, uživaju u njoj, šire glas o toj još uvijek uglavnom virtualnoj hrvatskoj vrhunskoj hrani. Hrvatska je zemlja koja može postavljati model novog pristupa svim aspektima prehrane. Možemo biti generator inteligentnih promjena, a ne zapostavljeno siroče na dnu globalne krize. Vremena su zaista teška, sazrela za hrvatsku prehrambenu revoluciju. Ispišimo manifest za početak.

Autor: Rene Bakalović

Foto: RGBStock.com