Čuvajmo tradiciju i domaću pamet da ne izgubimo identitet, poručuje Marijan Knežević

U ekskluzivnom intervjuu ugostili smo jedno od najprepoznatljivijih imena hrvatske enologije – Marijana Kneževića. Stručnjaka koji je četvrt stoljeća proveo na čelu proizvodnje Vina Belje, upravljajući milijunima litara vina, a koji je preko društvenih mreža iznenadio vinsku scenu objavom o radikalnom zaokretu.

Anatomija slobode

Nedavno ste putem Facebook platforme najavili promjenu i autorski projekt koji je fokusiran na male količine. Kako objašnjavate taj prijelaz s velike scene, i najveće vinarije u Hrvatskoj na minimalizam? Je li u pitanju romantika, bijeg od korporativnog pritiska ili poslovna računica?

Kada provedete četvrt stoljeća u sustavu, Vaš je organizam vođen rutinom: ujutro krećeš na posao, a ne znaš kada ćeš točno završiti. Sada sam napokon gospodar vlastitog vremena. Odluka nije bila naprasna; jednostavno su se poklopili poslovni momenti u firmi i privatni trenuci mog života. Glava mi je čista, presjekao sam neke stvari i jednostavno krenuo dalje.

Prvi i primarni smjer budućeg posla, jest savjetovanje malih i velikih vinarija. Poduzetnici se već javljaju jer u vinarstvu najbolje prolazi informacija "od usta do usta", zasnovana na povjerenju i minulom radu. Drugi smjer je komercijalno-praktična primjena enoloških pomoćnih sredstava i opreme.

Treći stup mi je nekako najdraži, posve mikro-projekt. Radit ću samo dvije autorske etikete u strogo limitiranim serijama. Nemam vlastite nasade, tu sam priliku nažalost propustio prije 15 godina, no to me ne opterećuje. Sve ću bazirati na partnerskoj, prijateljskoj suradnji s odabranim vinarima koji posjeduju vrhunsku sirovinu i dijele viziju kreiranja vina. Vinogradi će se voditi po mojim naputcima, a preradu ću raditi uslužno u podrumima koji tehnološki mogu pratiti enološku ideju.

Surove godine povratka

Prošli ste kroz razne faze - od povratničkih godina, preko privatizacije, tranzicije, pa sve do danas. Kako iz sadašnje perspektive izgledaju te rane godine s kraja devedesetih, početci karijere?

Zatekao sam golemi podrumski kapacitet: tri milijuna litara u starom betonskom suđu te 6,5 milijuna litara pod inox tankovima na otvorenom, pod vedrim nebom. Ta je tehnologija bila instalirana davnih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, što znači da je u trenu našeg povratka bila tehnološki stara dvadeset godina, a iza nje je bilo punih sedam godina zapostavljanja i propadanja. Vinogradi su bili posebna priča - zapušteni i devastirani.

Uvjeti rada bili su čista gerila. Radilo se u uvjetima ekonomske i društvene neizvjesnosti. Prva privatizacija beljskog sustava propala je nakon nepune dvije godine, a tada smo znali raditi po pet ili šest mjeseci bez plaće.

Ipak, dolazili smo na posao, s nekim neobjašnjivim prkosom i entuzijazmom. Moja ekipa i ja smo znali da nemamo idealne uvjete u podrumu, tehnologija nam je loša, ali zato moramo uložiti dodatan trud u vinogradu da proizvedemo savršeno zdravu i besprijekornu sirovinu. Jer, vrhunsko će grožđe uvijek nadvladati loše uvjete. I tako je i bilo. Radom i trudom kompenzirali smo sve tehničke nedostatke. Ne dao Bog da se ikome ponove takva vremena, ali, na koncu, ta nas je surovost izgradila kao profesionalce i kao ljude.

Čuvari baštine

Često ističete da se enologija uči na terenu, tko su bili ljudi koji su Vam obilježili karijeru?

Gospodin Drago Tomašić je bio pred mirovinom, proveli smo kratko vrijeme zajedno, dvije sezone, ali mi je nesebično i precizno prenio filozofiju i stilski potpis beljske graševine i rajnskog rizlinga. Često se zapitam što bismo tek stvorili da nam je sudbina dala da radimo barem pet ili deset godina skupa. S druge strane, u samom vinogradu imao sam dvojicu kolega – Baldu Matića i Žarka Kovačića. To su bili vinogradari starog kova koji su cijeli svoj životni i radni vijek proveli u tim brdima. Oni su znali doslovce svaki red, svaku mikro-depresiju, svaki detalj i položaj u cijeloj Baranji. To je bila živa edukacija na terenu. Od njih sam naučio da je tradicija temelj i da se nje moraš držati, bez obzira na trendove koji vladaju na svjetskom tržištu.

Rajnski rizling je najbolji primjer nestanka identiteta pod pritiskom komercijalizacije. Sjećam se svoje prve samostalne berbe iz 2002. godine, kada smo iz podruma izašli s četiri vrhunska vina.

Taj rajnski rizling iz 2002., a kasnije i onaj iz spektakularne 2006. godine, bio je čisto, nepatvoreno enološko savršenstvo. Nažalost, kasniji menadžmenti, tjerani željom za masovnošću i brzom zaradom, odlučili su iskrčiti tu sortu jer je bila tržišno 'teža' za prodaju od graševine. Uvijek me uhvati sjeta kada se sjetim tog vina. Ironično, danas, u eri dramatičnih klimatskih promjena, taj bi rajnski rizling zbog svojih kiselina vodio jednu posve drugačiju bitku.

U ekstremnim godinama kao što je bila prošla, sve je teže se nositi se s održavanjem vinograda u pravoj kondiciji. Značajno je održavati povoljan omjer lisne mase i samog prinosa. Nedostatak radne snage je evidentan, a vinograd traži slugu i u njemu dio poslova morate napraviti ručno. Gdje čovjek nije ušao rukom, ne možete očekivati najbolji rezultat. U vrijeme klimatskih promjena primarni je zadatak držati pravi balans između prihrane vinograda, održavanja u pravom stanju, intervencije s obzirom na ekstremne uvjete i čuvanje biljke u dobroj kondiciji.

Zlatna era Agrokora

Prava stabilizacija i masovna ulaganja dolaze 2006. godine s ulaskom koncerna Agrokor u priču. Kako je izgledao investicijski ciklus i kako se dogodio iskorak s Goldberg graševinom i famoznim Merlotom iz 2008. na Decanteru?

Ključni okidač bio je Festival graševine 2007. godine. Tada je vino iz našeg, još uvijek starog podruma, iz berbe 2006., proglašeno službenim šampionom. Bio je to dokaz tadašnjem vlasniku da stručni tim na terenu zna što radi i da investicije u Baranju imaju smisla. Todorić je tada otvorio blagajnu za investicije, ali je zadržao mudrost da sluša struku. Inzistirao je na krčenju starih i sadnji stotina hektara novih, modernih nasada, prateći u stopu enološke i vinogradarske sugestije.

No, prava, najveća vinska revolucija dogodila se s crnim sortimentom, i to neplanirano. Iz prethodne, potpuno promašene privatizacije s kraja devedesetih, u vinogradima nam je ostalo posađeno oko 60 hektara nasada Merlota iz 2004. i 2005. Mi u tom trenu nismo znali krajnji domet te sorte u Baranji. I onda dolazi ta velika, mitska berba 2008. godine. Bila je to tek druga regularna berba iz tog mladog vinograda. Poslali smo vino na prestižni Decanter u London i polučili rezultat koji je odjeknuo vinskim svijetom: osvojili smo Regionalni trofej za Srednju i Istočnu Europu. Naš beljski Merlot proglašen je jednim od 50 najboljih vina na cijelom svijetu i jednim od 30 najboljih u Europi!

Taj trenutak je preko noći izbrisao staru, desetljećima ukorijenjenu predrasudu da je Baranja isključivo regija bijelih vina. Pokazalo se, slično kao u susjednom mađarskom Vilanyju koji se "naslanja" na Bansko brdo, da specifični baranjski terroir – kombinacija dubokog lesa, prapora, i blizine Dunava – može iznjedriti moćna, strukturna crna vina svjetske klase.

Šire se vinogradi Vina Belje - zasađeno novih 17 hektara

Zaneseni uspjehom i svjetskim kretanjima, posadili smo goleme površine pod Pinotom crnim jer je ta sorta u Njemačkoj i svijetu tada bila apsolutni hit. Međutim, pokazalo se da je Baranja za ovu sortu jednostavno pretopla. To vino je pod našim suncem gubilo svoju sortnu eleganciju i svježinu, izlazeći iz okvira onoga što vrhunski crni pinot mora biti. Shvatili smo pogrešku i nedavno smo na tom iznimnom, elitnom položaju iznad nove vinarije iskrčili pinot i ponovno vratili tradicionalni Cabernet franc, sortu koja u Baranji daje čudesne rezultate.

Gorka istina

U javnim nastupima i stručnim raspravama branite domaću struku, naše fakultete i domaće enologe. Unatoč tome, u našem vinarstvu, posebice u velikim korporacijama se i dalje angažiraju i inozemni konzultanti. Kakvo je Vaše iskustvo?

Nakon što smo osvojili sve što se osvojiti dalo, Decanter i stabilizirali vrhunsku kvalitetu, uprava je odlučila od berbe 2011. angažirati uglednog profesora i vinskog konzultanta iz Italije. Čovjek je potpisao trogodišnji ugovor, a njegova ključna teza bila je da on savršeno poznaje graševinu kao sortu i da će nas uvesti u novu eru. Naravno, vi kao profesionalac i zaposlenik unutar sustava morate poštovati novac i stratešku odluku vlasnika koji to plaća, htjeli vi to ili ne. Ali krajnji rezultat te suradnje bio je gubitak identiteta: Belje je u razdoblju od 2011. do 2014. godine potpuno izgubilo svoj prepoznatljivi stilski identitet po pitanju graševine!

U jeku "krize identiteta", Agrokor je angažirao trojicu vodećih svjetskih marketinških i vinskih autoriteta – Stevena Spurriera, čovjeka koji je organizirao povijesnu 'Parišku presudu' 1976., Oza Clarka i Tonyja Hodgesa, kako bi procijenili i usmjerili vinski portfelj koncerna koji je tada iznosio preko 20 milijuna litara.

Okupili smo se na velikom kušanju u Zagrebu. Donio sam naše graševine iz tog 'talijanskog' razdoblja, ali sam sa sobom potajno ponio i nekoliko boca šampionske graševine iz 2006. godine, rađene po našem konceptu. Kada su Spurrier i Oz Clark kušali te graševine iz 2011. i 2012., samo su se pogledali, odmahnuli glavom i rekli: 'Gospodo, ovo su tehnički korektna vina, ali ovo nije vaša graševina, izgubili ste prepoznatljivost'. A onda sam im natočio onu našu staru šampionsku iz 2006. Oz Clark je doslovce skočio sa stolice, raširio ruke i uzviknuo: 'Evo je! To je to! To je velika, originalna panonska graševina, to je vaš identitet, zašto ste bježali od ovoga?!' Bila je to najslađa, ali i najgorča profesionalna pobjeda u mom životu. Strani konzultanti donose svoje univerzalne tehnološke šablone koje pale u Toskani ili Pijemontu, ali naša graševina traži našu, domaću pamet. Traži enologa koji s tom sortom živi, koji je osjeća u želucu i koji razumije tradiciju koju su generacije prije nas krvlju i znojem ukorijenile u ovo tlo."

Pismo mlađem sebi

Da vas sutra imenuju za ministra poljoprivrede, koju bi prvu i ključnu odluku donijeli u korist hrvatskih vinogradara i vinara?

Manje administracije po pitanju natječaja u programu pomoći vinogradarstvu i vinarstvu. Sada je previše administriranja. Razumijem sve, ali mislim da je uz dobru volju kolega koji rade u administraciji, Agenciji za plaćanje, i dalje previše toga.

Natječaji trebaju biti otvoreni cijelu godinu, ljudima treba dati slobodnije ruke, u okvirima koji su zadani. To je i povratni impuls mnogih kolega.

Iza Vas je četvrt stoljeća navigiranja kroz izazovne vinarske procese. Što biste iz ove pozicije, s ovim iskustvom, poručili mladim enolozima i vinarima koji tek zakoračuju na ovo surovo, globalno tržište?

Mladim vinarima poručujem: budite maksimalno samosvjesni, ostanite ponizni i nikada nemojte dopustiti da vas jedna velika, bombastična nagrada zavara pa da pomislite: 'Dobio sam zlato ili trofej na Decanteru, sada je cijeli svijet moj'. U ovom poslu je lako bljesnuti i jednokratno se popeti na sam vrh, ali se na tom vrhu zadržati godinama - to je puno teže. Globalno tržište je nesmiljeno, hladno i surovo, a naš jedini istinski štit i strateška prednost u toj areni jest naša regionalna autentičnost i nevjerojatna sortna raznolikost koju imamo na ovako malom geografskom prostoru.

Usponi i padovi su posve prirodan i sastavni dio života, pa i vinske proizvodnje. Vinarskog odrastanja. Greške se moraju događati, jer tek iza njih izvire pravo znanje.

A što bi poručili mladom Marijanu s početka dvijetisućitih da mu danas možete poslati pismo u prošlost?

Napisao bih mu samo jednu jedinu, ključnu rečenicu: 'Marijane, kupi sebi barem jedan hektar vlastite zemlje i budi svoj vlastiti sluga'! Veliki korporativni sustavi imaju svoje prednosti, oni vam pružaju vrhunsku tehnološku igračku, donose pristojan novac, društveni status i onu ugodnu sigurnost u kojoj točno znate da plaća sjeda na račun svakog 15. u mjesecu. Međutim, onaj osjećaj kada zakoračiš na svoju zemlju, kada stvaraš vlastitu priču bez kompromisa i kada samostalno, slobodno upravljaš svakom minutom svog vremena – vjerujte mi na riječ, to jednostavno nema cijenu.