OPG Đurić: Potrošači sve više prepoznaju domaći med i kvalitetu naših sortnih medova

Uzorno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Marijane Đurić iz sela Košutarice kod Jasenovca, uspješno se profesionalno bavi ekološkom proizvodnjom na sedamdesetak hektara, a uz to i profesionalno pčelare s oko 320 košnica. Ovo je bila jedna od uspješnijih pčelarskih sezona za njih. Riječ je o modernim pčelarima koji s dva kontejnera i jednim kamionom s nešto više od 200 košnica sele na medonosne paše diljem Hrvatske, a imaju i stacionarni pčelinjak u srcu Parka prirode Lonjsko polje s nešto više od 120 košnica. Đurići su zadovoljni dosadašnjom ovogodišnjom sezonom.

"Ova godina je krenula izvrsno. Nije bilo mraza tako da je vegetacija rano kretala, jedino što je na našem području bila poplava, pa nam je dio medonosnih biljaka ostao dosta dugo pod vodom. Unatoč tomu početak je bio izvrstan - odlično su medili vrba, uljana repica i bagrem. Amorfa je dobro krenula i onda prekinula, tako da nije dala maksimum. Košnice u stacionaru su bile pune, a nešto meda od amorfe bilo i u selećim jedinicama kada smo se vratili sa bagremove paše.

Nažalost, kesten kod Dvora na Uni, gdje selimo pčele svake godine, jako je podbacio, nikada nije bio lošija paša na njemu, barem za nas. Krenuo je izvrsno, onda su zaredale kiše i prestao je rano mediti“, pričaju nam Marijana i njezin suprug Željko Đurić, umirovljeni hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata.

Jedna od boljih godina za pčelare

Ovih dana, kada sam pripremao reportažu o njima Đurići su se selili dva kontejnera sa suncokretove paše u istočnoj Slavoniji, bili su kod Čepina i vraćali su se kući u Košutaricu. Gledajući u cjelini dosadašnju sezonu kažu da je to bila jedna od boljih godina za pčelare. Najbolje je medio bagrem, u prosjeku su dobili oko 25 kilograma po košnici, uljana repica dasla je oko 20 kilograma, lipa oko 15, suncokret desetak kilograma. Da kesten nije podbacio bila bi možda za njih i rekordna godina.  

Od aktualnih radova Đurići ističu da se već pripremaju i za uzimljavanje. Važno je, kažu, početi tretirati pčelinja društva protiv opasnog nametnika varoe.
Od ljetnih paša koje dolaze Željko kaže da bi eventualno još mogle mediti metvica i šuma. Posljednje tri godina bilo je dosta šumskog meda, pa ako budu povoljne vremenske prilike očekuju da bi i ove sezone mogli imati i medljikovca. Spominju da na njihovom području ima i dosta zlatošipke no, tvrde, ona ne medi puno, ali daje dosta peludi. Đurići godinama dva kontejnera pčela uzimljuju u Dalmaciji, gdje pčelinje zajednice donesu nešto meda, ali im je najbitnije da ojačaju i maksimalno se pripreme za proljetne kontinentalne pčelinje paše. To, kažu, iziskuje dodatne troškove i napore, ali se isplati.

"Glavninu meda prodajemo velikim otkupljivačima koji se bave otkupom i pakiranjem meda, a dobro je i to što nam se povećava i prodaja na kućnom pragu. Potrošači sve više prepoznaju domaći med i kvalitetu naših sortnih medova. Morate imati kvalitetu i poraditi na marketingu i onda se može dosta prodati“, kaže Željko zadovoljan ovogodišnjim prinosima meda. Dodaje da proizvode i manje količine propolisa i cvjetnog praha, ali budući da su seleći pčelari i da puno vremena provedu na terenu gdje imaju puno posla, najviše su usmjereni na proizvodnju meda.

U obitelji svi rade ili pomažu

Željko kaže da je začetnik pčelarstva u obitelji njegov otac Antun Đurić (77) kojemu je mnogo pomagala majka Jela (70). Tim slatkim, ali i teškim poslom počeli su se baviti početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kasnije su se tog posla prihvatili i Željko i njegove sestre Eva i Marina. U međuvremenu su širili i usavršavali proizvodnju. Početkom osamdesetih godina počeli su svoje zajednica seliti na pčelinje paše. Do početka Domovinskog rata imali tri kamiona i 200 košnica. Nažalost, na početku rata kada su prognani sa svog ognjišta, sve im je zapaljeno, a onda su 1993. godine krenuli ispočetka. 

"Završetak rata dočekali smo sa dva kamiona, a u međuvremenu od tada do sada proširili smo na 320 pčelinjih zajednica. Pčelarimo s AŽ-košnicama, jer su nam jednostavnije zbog seljenja. Uz mene puno radi i supruga, a i dalje nam, unatoč godinama, koliko mogu, pomažu mama i tata. Puno je posla pa kada uhvate vremena, pomažu nam i djeca kći Kristina te sinovi Ivan i Alen.“

Đurići ističu da mlađi sin Alen studira na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, da planira ostati na gospodarstvu i da će uz ratarsku proizvodnju nastaviti i obiteljsku tradiciju pčelarenja.