Zrno po zrno do najboljeg brašna - vodeničarska priča stara stoljećima

U stara vremena, za mljevenje žita služile su vodenice - mlinovi kod kojih voda pokreće mehanizam. Vodenice su građene na "jedrim" vodama, to jest onim koje ne presuše u ljeto, nego stalno imaju dovoljno vode. Ovaj način mljevenja žitarica bio je općepoznat u Europi do početka industrijske revolucije.

Prvi zapisi o vodenicama potječu od povjesničćara Antipate iz Soluna, iz prvog stoljeća nove ere. Pomoću kotača s "perima" (lopaticama), horizontalnog ili vertikalnog, energija vode pokreće sustav vratila, a vratila pokreću gornji mlinski kamen koji je postavljen na donjem kamenu. Od gore se sipa žito, koje samljeveno izlazi sa strane (u "mučanj") i pakira u vreće ili na neki drugi način.

Mlinari važne ličnosti u selu

Vodenica je nekad bilo na svim rijekama.

Mlinar Zvonimir Trotić: Mljel sam sve osim papra, a najbolji kruh se dela od heljde

Vodeničar je zanatlija koji radi kao mlinar u vodenici, održava mehanizam, pregovara o uvjetima mljevenja i predstavlja važnu ličnost za selo i njegove stanovnike. Za svoj rad uzima ujam - dio od samljevenog brašna, tek kasnije pojavila se novčana naknada. Tamo gdje je vodenica bila od čvrste građe i nije se mogla pomicati, nalazio se obično i smještaj za vodeničara, krevet i neophodne stvari.

Izgleda jednostavno, ali, "ima tu nečega", kako su govorili poljoprivrednici. Buka iz vodenice, posebno noću, mehanizam koji melje, a i sam proces pretvaranja zrna u brašno bili su itekako zanimljivi nekadašnjim seljacima.

Vjerovanja seljana

Voda koja pada i pršće s vodeničkog kotača koristila se u zaštitne svrhe, u njoj su se kupale žene i djevojke, "da se svako zlo udalji od njih", a posebno ogovaranje. Čeketalo, dio mehanizma koji pravi najveću buku promatrano je kao pouzdan lijek za djecu koja kasno progovaraju - i navodno je pomagalo. Trebalo je samo čeketalo ili čekalo, kako se još naziva, potopiti u vodu, tu vodu dati djetetu da popije i uskoro bi progovorilo.

Kad bi djetetu trebalo "promijeniti sudbinu" - primjerice, ako je jedino preostalo svojim roditeljima poslije zaraze ili neke druge nesreće - žene su takvo dijete nosile u vodenicu, jasno, u gluho doba noći, tamo bi ga stavile da leži ili sjedi na žrvnju, pa bi žrvanj okrenule tri puta ulijevo i četiri puta udesno, uz odgovarajuće molitve i obredne pjesme.

Vjerovali su seljani u ta davna vremena da bi ovaj postupak zauvijek promijenio sudbinu djeteta, naravno na bolje. Jer, u vodenicu, posebno onu koja se nalazi van sela, negdje u šumi, ne bi se baš svatko usudio ući po mraku. A vodeničar je za sve ove čini i druge postupke znao i nije pričao.

Uz mlinove su oduvijek bile vezane i legende pa su se nerijetko pričale i priče o coprnicama (vješticama), koje bi se sastajale u njima.

Najbolje brašno - ono iz vodenice

I danas se smatra da je najbolje brašno - ono samljeveno u vodenici, što se ponekad koristi i za reklame.

Nove tehnologije učinile su da vodeničarski zanat nestane, a gdje je još ostala vodenica i osoba koja ju zna pokrenuti ili popraviti, to je atrakcija za publiku.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor