Zlatko Dominiković je bio u pravu

Što ću ja bez Slavonije pjeva Đuka Ćaić. Što ćemo bez krava i mlijeka? A što ćemo pak bez svinja? A kad nema svinja nema ni kukuruza. Da li doista Hrvatska može bez svoje hrane, a koja se uglavnom i mora proizvesti u Slavoniji i Baranji. Da li je doista dovoljno ono što se za sada proizvede u kombinatima koji su u rukama Agrokora i Žita? Ništa više ne valja. I stari znani nam Josip Kozarac ne bi našao riječi da opiše tugu, jad i bijedu na našem selu. I što još gore na selu su nam ljudi gladni. I bilo je zanimljivo čuti naše zastupnike kako su uvjereni da neće biti efekta ako koji mjesec i oni budu dobvali minimalnu plaću. Oni takvi blesavi misle na neki drugi efekat. Valjda su mislili da bi s novcima koji ostanu od njih netko nešto napravio. Ne kuže da mi želimo da vidimo kako oni žive s par tisuća kuna. No, zato oni uvijek znaju kakvog efekta ima od njihovih odluka. Oni znaju valjda kakav je efekat kada ne podrže jedinu zdravu proizvodnju, a to je ova na zemlji. Znaju oni i da neka tvrtka mora ići u stečaj. Mora. A oni ne moraju ništa. Nevjerojatno kakva je to masa u saboru. Ne može ju ni suša, ni poplava uzdrmati. Oni svoje uvijek dobiju. Ne pada im na pamet da i njima, a i mnogima u državnoj službi koji primaju više od minimalca treba ovisiti plaća o uspješnosti gospodarstva. Ako na farmi krava, ili u nekoj tvornici plaća ne može biti veća od par tisuća kuna pa ne bi trebalo ni njima.

Inače, sada možemo priznati da su sva naša nastojanja da pratimo Europu i pravimo od malih velike poljoprivrednika bio pravi autogol. Sve smo tako uništili. Pa kako bi bilo lijepo da danas svaki poljoprivrednik ima pet ili 10 kravica, par krmača, koju kozu, veliki povrtnjak, svoj voćnjak s više vrsta voća. Taj bi naš seljak bio bogat čovjek. On bi s 10 krava živio odlično. Dobio bi nešto novaca za predano mlijeko, imao bi mlijeka za sebe. Imao bi i nešto sira za prodati. A 10 telića bi bilo njegovo. Ne bi bio gladan, a koje tele bi prodao ili utovio i na vašaru prodao. I imao kuna u džepu. Ovako on danas ima samo jednu vrstu stoke. Nema više ni povrtnjaka. Ima 100 krava. Ali one nisu njegove. One su od banke. Ne smije ni zaklati kravu ako su djeca gladna. Onako po onome kada bi mu sin rekao da treba platiti stan u gradu gdje studira otišao bi s jednom od 10 krava na vašar i prodao ju. I poslao sinu novce. A danas. Kada mu se javi sin. Što radi. Traži drvo na farmi. A kad nađe drvo na svu sreću ne nađe čvrst konopac s kojim bi se objesio.

A sada moram reći i napisati nešto što će mnoge naljutiti. Sjeća li se netko krilatice - ŠTALICA KRAVICA? Ima sigurno. Tadam sredinom 90-tih je i državna vlast vlast bila u rukama HDZ-a. a tada jako osporivani ministar Zlatko Dominiković je u potpunosti podržavao tu krilaticu Hrvatske seljačke stranke kojom bi napunili štale u selima i osigurali prihode i plaću bar za jednog člana gospodarstva. Tada je jedna Sirela imala više od 35 tisuća kooperanata koji su redovito predavali mlijeko i primali redovite uplate na svoje račune. A već tada uz njega u ministarstvima su bili isti ovi ljudi kao i danas koji su doslovce mučili cijelu zemlju nekim operativnim programima. A ti su programi na kraju postali smrt za naše selo. I uvijek je bilo onih koji su doslovce omatali omču oko vrata svakom seljaku prijetnjama da mu se neće otkupiti meso ili mlijeko ako ne napravi ovo, ako ne napravi ono, ili ako ne učini to, i na kraju ako nema 100 krava ili tisuću krmača. I sada smo budale još uporni u tome. Umjesto da brzo počnemo slati simentalce u naše štale jer seljaci će uzeti. Nema brige. Nikada zadnjih stoljeća nisu bili gladni. A danas su nam pušnice i smočnice prazne.

Autor: Damir Rukovanjski, dipl.ing.agr.