Zatvorene granice i otvorena pitanja: Može li Hrvatska samu sebe prehraniti?

Život me naučio: do promjene dolazi tek kad se skupi dovoljno boli da promjena može početi. U poljoprivredi ako ničega, ne fali boli. Postoji bol proizvođača i institucija. Fali samo bol javnosti.

A bol javnosti dogodit će se tek kad nestane robe na policama. Hrvatska još uvijek nije bila u toj situaciji - ali tri velike krize u 5 godina, a treća još nije ni završila, dovoljan su razlog da se to pitanje postavi sada, mirno i metodički. Koliko je Hrvatska ranjiva ako se globalni trgovinski tokovi naglo zatvore? Ne teoretski - nego u kalendarskim tjednima i konkretnim kategorijama hrane.

Polazišna točka: uvoz kao strukturna konstanta

Svaki razgovor o prehrambenom scenariju zatvorenih granica mora početi s jednom nelagodnom činjenicom: Hrvatska je, mjereno omjerom uvoza i domaće proizvodnje, jedna od strukturno najranjivijih prehrambenih ekonomija u regiji.

Vanjskotrgovinski deficit u hrani iznosi 2,7 posto BDP-a, što je najviše u regiji, a u posljednje tri godine bilježimo najbrže pogoršanje tog salda u usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe. Ukupna vrijednost uvoza hrane narasla je na gotovo 6 milijardi eura - više nego trostruko u odnosu na trenutak ulaska u EU 2013., kada je iznosila nešto više od 2 milijarde.

Ratarski ratni kalkulator: Kako izgleda računica za hektar pšenice?

Pritom nije riječ o uvozu egzotičnih namirnica. Najveći deficit zabilježen je u mesu - 565,9 milijuna eura. Zatim mliječnim proizvodima s 311,3 milijuna eura, voću s 220,7 milijuna eura i proizvodima od žitarica s 204 milijuna eura. Uvozimo kategorije koje bismo, uz drugačije prioritete, mogli proizvoditi sami. To nije prirodna nužnost - to je politički izbor koji se godinama ponavljao.

Energija kao primarno ograničenje

Rasprava o prehrambenom scenariju zatvorenih granica ne može zaobići energetiku. Ne kao pozadinsku varijablu, nego kao usko grlo koje određuje sve ostalo.

Moderna poljoprivreda nije zamisliva bez naftnih derivata za pogon mehanizacije i bez prirodnog plina kao sirovine za sintezu dušičnih gnojiva. Na oba fronta stojimo loše: više od polovice primarne energije dolazi iz uvoza, posebno nafta i plin, što zemlju čini ranjivom na geopolitičke krize i volatilnost tržišta. Konkretno, Hrvatska iz vlastitih izvora podmiruje tek 21 posto potreba za naftom i 25 posto potreba za plinom.

Fosfatna i kalijeva gnojiva nisu dostupna ni iz teorijskih domaćih izvora - kao država ne posjedujemo ležišta tih mineralnih sirovina. Zaštitna sredstva i rezervni dijelovi za mehanizaciju u potpunosti su uvozno ovisni. Zalihe svih navedenih inputa u scenariju zatvorenih granica procjenjuju se na svega nekoliko mjeseci.

Iz toga slijedi nelagodna aritmetika: bez energije i gnojiva prinosi padaju, bez zaštitnih sredstava gubici u polju rastu, bez rezervnih dijelova mehanizacija staje. I sve to prije nego što potrošač uopće osjeti nestašicu u dućanu. U ekstremnom scenariju suočili bi se s s pitanjem koje nismo navikli postavljati: grijemo li bolnice ili sijemo pšenicu?

Što zapravo proizvodimo - i što ne?

Slika domaće prehrambene proizvodnje nije jednoznačna. Postoji segment u kojemu Hrvatska ne samo da je samodostatna nego izvozi: samodostatnost u žitaricama iznosi oko 160 posto, a u uljaricama oko 260 posto. Pšenica, kukuruz, soja, suncokret - tih ima dovoljno i za vlastite potrebe i za tržište.

Problem je što kalorična osnova nije isto što i prehrambena raznolikost. Upravo u kategorijama koje čine svakodnevni obrok prosječnog potrošača deficit je dubok i trajan: samodostatnost u svinjskom mesu iznosi 51 posto, u goveđem 68 posto, u mlijeku tek 40,8 posto nasuprot prosjeku EU od 117,4 posto, u povrću oko 50 posto, u voću oko 45 posto.

U slučaju zatvaranja granica, ne bismo ostali gladni. Ali bili bismo jako željni - burgera, mlijeka, maslinovog ulja, rajčice, kruške, krumpira. Svega što danas kupujemo bez razmišljanja, uvjereni da će uvijek biti na polici.

Neiskorišteni potencijal: postoji, ali nije besplatan

Često citirana protuteža ovako mračnoj slici jest postojanje značajnih neiskorištenih površina. Prostorna analiza identificirala je više od 400.000 hektara neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta koje bi se u razmjerno kratkom roku moglo početi obrađivati.

Međutim, “moći početi obrađivati” nije isto što i “odmah dostupno za proizvodnju”. Aktivacija zapuštenih površina zahtijeva gorivo za krčenje i obradu, gnojiva za revitalizaciju tla, sjeme, mehanizaciju i radnu snagu - dakle upravo ono što u scenariju zatvorenih granica nedostaje ili je strogo racionirano. U prvoj godini moguće je povećati obradive površine samo marginalno. Sustavnija ekspanzija realna je tek od druge ili treće godine, i to pod uvjetom da je prilagodba strukture proizvodnje prema kulturama s manjom ovisnosti o inputima već pokrenuta.

Što zapravo znači naš manjak prehrambene samodostatnosti: Koliko dana smo od gladi?

Postoji još jedan, manje vidljivi rezervni kapacitet: prema izračunima temeljenim na podacima Zelenog izvješća, do samodostatnosti u većini deficitarnih voćarskih i povrtlarskih kultura Hrvatskoj nedostaje manje od 20.000 hektara ciljano usmjerene proizvodnje - površinski ekvivalent poljoprivrednog zemljišta u Valpovštini. Neš ti…

Tri scenarija treće krize u pet godina

Scenarij 1 - Sistemska eskalacija

Pretpostavke: proširenje sukoba, blokada energetskih i trgovinskih koridora, raspad dijela globalnih opskrbnih lanaca, uvođenje nacionalnih mjera zabrane izvoza hrane u više zemalja.

U prvoj godini dominiraju energetski pritisci: nestašice goriva i gnojiva, pad prinosa, rast cijena hrane iznad 30 posto. Država bi bila primorana prioritetno raspoređivati gorivo između sektora - zdravstvo, transport, poljoprivreda natječu se za isti oskudni resurs. Prehrambena raznolikost sužava se prema dostupnom, ne prema željenom.

Od druge do pete godine: prisilna restrukturacija prema kulturama s manjom ovisnosti o inputima, postepena aktivacija zapuštenih površina, povratak ekonomske atraktivnosti primarnoj proizvodnji. Seljak i ribar postaju zanimanja koja iznenada svi žele - influenceri i starlete se ubijaju za slike na kombajnima.

Samodostatnost u povrću dostižna za tri do pet godina uz ciljanu politiku, u voćarstvu i dijelovima stočarstva znatno dulje.

Scenarij 2 - Regionalizacija bez sistemskog loma

Pretpostavke: sukob ostaje lokaliziran, bez formalnog zatvaranja granica, uz tržišne šokove usporedive s 2022. godinom.

I uz mjere Vlade, rast cijena energenata i gnojiva 20-40 posto, rast cijena hrane 10-15 posto. Nema formalnih nestašica, ali pritisak na uvozno ovisne kategorije vidljiv je u maloprodaji.

Scenarij 3 - Deeskalacija

Pretpostavke: postizanje primirja, normalizacija tržišta u roku tri do šest mjeseci.

Privremeni rast cijena bez trajnih učinaka. Za Hrvatsku - kao u prethodne dvije krize - scenarij u kojemu je prošlo, dakle nije ni trebalo ništa mijenjati. Do četvrte krize.

O boli i promjeni

Život uči jednu jednostavnu stvar: do promjene dolazi tek kad se skupi dovoljno boli da promjena može početi. U poljoprivredi, ako ničega, ne fali boli. Već postoji bol proizvođača koji osiromašuju unutar sustava koji ih ne štiti, i bol institucija koje znaju što treba, ali ne mogu ili ne smiju.

Fali samo bol javnosti - onaj trenutak kada potrošač osobno osjeti posljedice sustava koji je godinama ignorirao. Taj trenutak očito još nije došao.

Zaključak

Hrvatska u scenariju zatvorenih granica nije suočena s gladi u egzistencijalnom smislu. Kalorična osnova dostupna je u dovoljnim količinama. Suočena je, međutim, s ozbiljnim padom nutritivne raznolikosti i funkcioniranja prehrambene industrije koja je po pitanju inputa u potpunosti uvozno ovisna.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Ključno ograničenje nije zemlja, klima ni znanje - svega toga ima dovoljno. Ključno ograničenje je energetska ovisnost koja poljoprivredu čini derivatom geopolitike, a ne autonomnim sektorom sposobnim za kriznu prilagodbu. Tri uzastopne krize nisu generirale sustavni odgovor. Pitanje nije hoće li doći do četvrte - već hoće li tada biti dovoljno vremena za prilagodbu koju smo imali prilike napraviti, a nismo.

Dobar tek!

Izvori: Zeleno izvješće 2023, Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i ribarstva RH; Energija u Hrvatskoj 2022, Ministarstvo gospodarstva RH; DZS, statistika robne razmjene 2024; OIKON, prostorna analiza neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta; HUP analiza prehrambenog sektora 2025.

DODATAK

Pitanje za pokvariti nedjeljni obiteljski ručak: zašto poljoprivreda i hrana nikad nije tema sastanka Nacionalnog vijeća za sigurnost? Obucite čizme, nek to bude kod Dražena u Gornjim Kusonjama. Kod njega ima dovoljno boli za sve nas. Dražen je spreman za promjenu.

Dražen je proizvođač ovčjeg mlijeka iz Gornjih Kusonja. Vrhunski je proizvođač ovčjeg mlijeka, nekad je proizvodio preko 100.000 litara godišnje. Školovan, ambiciozan, vrijedan, posvećen, u fizičkoj formi za ovaj posao. Znalac sa motom “Samo najbolje je možda dovoljno dobro”.

Ali Dražen je kao i puno hrvatskih poljodjelaca i ogorčen. Ljut. Umoran. Zasićen. Nije bio na godišnjem 10 godina, a radi u prosjeku 3600 sati godišnje. Puno je iza njega frustracija - nemogućnost dobivanja državnog poljoprivrednog zemljišta. Zahtjevna i nemilosrdna administracija. Nestabilan otkup. Loše tržište radne snage. Nije pomoglo niti što je Dražen nadrkanac, pa ga malo tko voli.

Draženu je blizu 60 godina. Izgubio je vjeru. Lani je smanjio proizvodnju mlijeka značajno. Otkupljivač ga je ostavio na cjedilu krajem sezone. Sezonu mužnje ranije, paški sirari mu nisu platili mlijeko, završilo je na tužbi.

Trenutno Dražen ovce ne muze, nego pušta janjcima da sisaju.

Dražen razmišlja o smanjenju stada.

Dražen razmišlja o proizvodnji sira. Ali nije to samo vrijeme, novac, pogon. To je i marketing, prodaja, distribucija. To je i nova energija. Volja. Dražen ima 58 godina.

Dražen razmišlja o ruralnom turizmu.

Ivan razmišlja: ima li netko u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskog koga zanima 100.000 litara ovčjeg mlijeka godišnje u periodu od sad do kraja godine? Javite mi, Draženu treba pomoći. Dajmo mu da muze!