Zadrugari i proizvođači moraju postati vlasnici!

Ne mora država intervenirati. Mogu udruge, zajednice uz podršku i države i brojnih institucija. Kao što je problem što u Hrvatskoj više nemamo domaću banku, tako je i veliki problem što nemamo svoju veliku mljekaru. Malih mljekara imamo, ali veliku tipa Dukata, Sirele, Vindije, Meggle koje predstavljaju stabilnost i sigurnost otkupa mlijeka - nemamo.

Bilo bi dobro da proizvođači i Vlada pronađu i neku manju mljekaru koju će barem razviti tako da ima veliko otkupno područje i što je moguće veći broj kooperanata, a koji neće biti zanimljivi velikima. Za njih nisu tako važni ni oni koji imaju 20, 30 ili 50 krava. Najbolje bi bilo da neka od mljekara koja je u problemima, a ima dobru tehnologiju proizvodnje bijelog programa bude dio takvog interesa.

Kao što je problem što u Hrvatskoj više nemamo domaću banku, tako je i veliki problem što nemamo svoju veliku mljekaru tipa Dukata, Sirele, Vindije, Meggle koje predstavljaju stabilnost i sigurnost otkupa mlijeka!

Dug prema državi može se pretvoriti u vlasništvo, a onda udruge i zadruge proizvođača mlijeka na neki način mogu otkupiti svoj dio i postati vlasnici. Što prije treba organizirati uzgajivače goveda i proizvođače mlijeka na obiteljskim farmama da postanu vlasnici mljekara, jer u ovom slučaju kada je vlasnik mljekare na jednoj strani, a proizvođači na suprotnoj strani - nema mira.

Cijene, troškovi, profit

Cilj farmera je da postignu što bolju cijenu, sigurniji otkup, a na drugoj strani vlasniku mljekare cilj je da sirovinu, dakle mlijeko, plati što je god moguće manje. Njemu je cilj imati što manje moguće troškova prijevoza, otkupa, dopreme i slično pa se neće libiti i da dio sirovine za neke svoje proizvode osigura iz uvoza, iz mlijeka u prahu, iz ugušćenog i homogeniziranog mlijeka iz tko zna koje zemlje. Mira nema.

Kako je privatizirana cijela mliječna industrija u Hrvatskoj?

Ove koji su već sad vlasnici mljekara ne možemo okrenuti. Možda može konačno netko propitati i preispitati kako je uopće i došlo do toga da je prije 20 godina privatizirana cijela mliječna industrija u Hrvatskoj. Kako su vlasnici mljekara koje su nastale tako da prerađuju mlijeko iz okolnih farmi i sela, postali neki kamiondžije, bravari i tko zna koji šarlatani?

Cijena litre mlijeka jedan euro

Dakle, moramo naći način. Dobar primjer u Hrvatskoj su udruženja uzgajivača simentalca u Požeštini. Moramo naći način da upravo farmeri postanu vlasnici mljekara. U Italiji sam svojevremeno bio u posjeti jednoj mljekari u pokrajini Regio Emmilia. Vlasnici te mljekare su ljudi iz 15-tak udruženja i zadruga uzgajivača goveda. I vlasnike ne zanima dobit mljekare. Zanima ih što bolji proizvod od njihova mlijeka i da cijena litre mlijeka bude jedan euro. Ne zanima ih ni vozni park mljekare, ni veliki broj zaposlenika, a ni luksuzne kancelarije. To je za vlasnike pogon koji je produžena ruka njihovih farmi. I bez toga nema.

Farmeri trebaju biti vlasnici klaonice, a ne trgovci

Ista stvar je i sa svinjogojstvom. Sve dok su klaonice u rukama trgovaca - nema mira. Svinjogojci zajedno moraju imati svoju klaonicu i na koncu može to biti i nekakva mesoprerada. I na prvom mjestu mora biti novac vlasniku, odnosno farmerima. Jer ako na 100 farmi njih 100 vlasnika radi 300 ljudi, važna je plaća za tih 300 barem jednako kao i za ovih 20 u klaonici. A ne obratno, da klaonica i mljekara zarađuju enormne iznose, a da farmer nema ni za kruh.

I tada neće doći do situacija da direktora klaonice ne zanima sirovina vlasnik pa da kaže tko ih šiša, pa kupit ću ja negdje vani ušiju i nogica koliko treba, a vaše nogice i papke ne trebam.

U Danskoj kao jednoj od vodećih zemalja u proizvodnji svinja upravo je tako. Farmeri su vlasnici mesne industrije. Plate oni dobro menadžere da po cijelom svijetu prodaju svinje s njihovih farmi. A ne da računaju kako će ako ne otkupe dansku svinju, a kupe jeftinu iz Ukrajine, zaraditi na razlici u cijeni.