Nazvati dijete, odraslu osobu ili političkog protivnika "magarcem" bilo je uobičajeno od antičkog Rima do današnjih političkih pozornica.
Srodan konju i zebri, velika pomoć poljoprivrednom kućanstvu u teškim poslovima ili pri nošenju tereta. Nema velike zahtjeve u pogledu hrane i smještaja, jede čak i biljke s trnjem, samo da je voda čista. Dugovječniji od konja, može doživjeti četrdeset i više godina u stalnom radu. Da, riječ je o magarcu.
Ova dobroćudna i izdržljiva životinja, prema uvriježenom vjerovanju, služi čovjeku od postanka svijeta. Što nije točno: divlji afrički magarac (Equus africanus asinus) pripitomljen je prije oko 3.000 godina, ali, također su u prirodi ostali azijski divlji magarac, kijang i još nekoliko podvrsta koje i danas žive kao prije pojave poljoprivrede.
Dalje se pripitomljena vrsta širila po Europi, istovremeno sa širenjem granica antičkih država, posebno Rimskog carstva. Magarac je sisavac srodan konju i zebri. Nije atraktivan kao konj, ali, pogodan je za cjelodnevni rad. Kopita su mu, za razliku od konjskih, prilagođena neravnom kamenitom terenu. Oglašava se karakterističnim zvukom, njakanjem, po kome je poznat.
Ne češljaju mu grivu vile kao konju, niti ga, kao konja, pitaju za proricanje sudbine vještice i drevni svećenici. Vitezovi u sjajnim oklopima nisu dojahali u bajke i pjesme na magarcima nego na njegovanim konjima. Ali, sam Isus je stigao u Jeruzalem jašući na magarici u pratnji njenog mladunčeta, što se navodi u Bibliji. Zato su kršćanski vjerski velikodostojnici u davna vremena jahali na magarcima, pokazujući na taj način skromnost pred narodom.
Brzo ih je prošla volja, jer je ova životinja prilično neudobna za jahanje, i vratili su se rasnim konjima i dobro opremljenim kolima.
Magarac u načelu može puno izdržati, ali, kad stane i ukopa se, ništa ga ne može pomaknuti s mjesta, tako da postoji izreka "tvrdoglav kao magarac". Uvrede i udarci slabo pomažu, zato svjesniji vlasnici skinu dio tereta s namučene životinje i ona ubrzo krene kao da ništa nije bilo. Zato je vjerovjtno nastala i druga izreka, "digni magaretu klašnje (teret), magaretu lašnje" koja se sasvim dobro primjenjuje i na ljude: kad vide da je nekom teško, mogu mu bar donekle olakšati.
"Mirno magare dvojica tovare" - točna je primjedba u formi poslovice, a također se može primijeniti i na ljudsku vrstu. "Magarac u Beč, magarac iz Beča" - kaže se kad netko ništa ne nauči iz iskustva koje je stekao. I tako dalje. O ovoj životinji nema puno vjerovanja, više su se seljaci oslanjali na svakodnevna iskustva.
U inteligenciju dobroćudne tegleće životinje poljoprivrednici su se uvjerili mnogo puta, donekle ublažavajući sve one uvrede kojima je obično "časte". Nazvati dijete, odraslu osobu ili političkog protivnika "magarcem" bilo je uobičajeno od antičkog Rima do današnjih političkih pozornica.
Šaljive priče o magarećoj pameti poznate su još od Ezopovih basni. Školska klupa u kojoj sjede učenici s najlošijim uspjehom zvala se "magareća klupa" do polovine prošlog stoljeća i nalazila se najdalje od ploče i nastavnika - nitko nije pomislio da ta djeca možda ne vide ili ne čuju dovoljno dobro, pa zato imaju loše ocjene. Općenito uzevši, magarcu je učinjena velika nepravda, a u novija vremena manje se uzgaja.
Jednog od najboljih suradnika poljoprivrednog kućanstva izgleda će djeca uskoro moći vidjeti samo u dokumentarnim filmovima ili u etno parkovima. Izuzev ako potražnja za magarećim mlijekom i odnedavno aktualnim sapunom i kozmetikom od ove punomasne namirnice ne izmijeni sudbinu čovjekovog zaboravljenog prijatelja.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica