Ni 30 godina ljudima koji su se mijenjali u nas, u vladama i ministarstvima, nije bilo dovoljno da krenu od zemlje (odozdo), pa poljoprivredno zemljište, barem ono državno, daju trajno u ruke obiteljima koje su bile spremne osnažiti se na tom ključnom supstratu.
Ponukan sadržajem članka o komentarima iz EU na hrvatski strateški plan za poljoprivredu naglasit ću da su gotovo isti komentari, godinama unazad, dolazili od nezavisnih skupina poljoprivrednika i pojedinaca u našoj vlastitoj zemlji, pa i prije same izrade spomenutog strateškog plana. U najkraćem i najčešće naši komentari (kritike i prijedlozi) odnosili su se na nepoštivanje načela Zajedničke poljoprivredne politike EU prilikom izgradnje hrvatske legislative i samih kriterija za provedbu iste, što je u konačnici dovelo do snažne koncentracije financijskih, zemljišnih i pojedinačnih interesa koji su izgradili sadašnju poljoprivredno-prehrambenu infrastrukturu u državi.
Godinama sve koncentriranija, ta infrastruktura proizvodi negativne prehrambene bilance i snaži negativnu demografsku sliku upravo u područjima države s najvećim potencijalom za uzgoj i proizvodnju hrane. Prilikom jedne od analiza stanja u hrvatskom govedarstvu (2012. godina) neformalna skupina "Živo selo" takvu je politiku prema poljoprivredi nazvala politikom "velikog skoka". Načela, pa i sadržaji politike "velikog skoka" u poljoprivredi nisu zastupljena u strateškim razvojnim dokumentima EU, a niti UN. Zato me niti ne čude danas komentari EU komisije na hrvatski strateški plan za poljoprivredu.
Tim više što su u njegov nastanak uključeni stručnjaci Svjetske banke, što god tko mislio o njihovom angažmanu, čija je analitika u pripremi strateškog plana, ako se s pažnjom pročita, upravo upućivala na trendove visokih koncentracija i predlagala disperziju istih prema manjim i srednjim obiteljskim gospodarstvima u prostoru kao nositeljima promjene prehrambene paradigme i izgradnje uspješne poljoprivredno-prehrambene infrastrukture u Hrvatskoj. Predložena bi poljoprivreda, za razliku od dosadašnje, mogla zadovoljiti potrebe za uzgojem i proizvodnjom hrane, skrbi za okoliš i bioraznolikosti, ali i socijalne i demografske komponente života naših ruralnih prostora.
Činjenica da smo u dubokoj prehrambenoj krizi koja nije izrasla sama po sebi i preko noći, nego je plod pogrešnih odluka odgovornih u dužem vremenskom razdoblju, zahtijeva prije svega priznati očigledno. Već sam pogled "odozgo" na opće podatke o bilancama hrane ne može nas ostaviti ravnodušnim. Osobito ako se pozornije udubimo u strukturu službenih podataka (i ne samo bilanca hrane) tada dolazimo do neshvatljivo potresnih zaključaka.
Primjerice; u razdoblju od 20 godina s tržišta otkupa kravljeg mlijeka u našoj zemlji nestalo je gotovo 95 posto dionika (sa 75.000 OPG danas smo na 3.700) s naglašenim daljnjim odljevom (slična situacija se pojavljuje i u drugim vitalnim segmentima poljoprivrede).
Očigledno je potreban konsenzus za promjenom pravca u onome što je hrvatsku poljoprivredu i prehrambenu industriju učinilo ranjivom i sada već neodrživom. Kada je kriza u pitanju, a ona je tu već dugo, sada još naglašenija i ozbiljnija, tada je potrebna jasna strategija, a za njenu provedbu vrhunski tim.
Stječe se dojam kao da se oko nas i u nama ništa ne događa, a da je to u negativnom trendu, pa nam od djela odgovornih (kolega, znanaca, sugrađana..., da ne ispada da je pojam "odgovorno" nešto virtualno) najčešće dolazi smirujuća fraza "da smo u trendu" sa svijetom.
Opravdanje je to koje mnoge i očite probleme gura pod tepih, a za koje, čini mi se, sasvim izgledno nema rješenja unutar naše zajednice, pa je dobro da nam netko izvana, kome smo se pridružili, pošalje signal i kroz komentare na naš strateški plan za poljoprivredu, ukaže da ne drži za takav plan da je u trendu. Već suprotno.
EU komentirala hrvatski strateški plan za poljoprivredu – evo koje su zamjerke
Događa se da dobronamjerne i suvisle signale odgovorni u nas ne prihvaćaju ili učine po "svom" interesu. I tako u krug godinama, između ostalih, nespremna administracija i od nje planiran i izgrađen sustav (zakonski, institucionalni, uslužni) iscrpljuju upravo onu populaciju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji su prostoru najbliži i čija je prirodna uloga biti uzgajivač i proizvođač hrane, ali i nezamjenjiv i aktivni sudionik u provedbi zelenih poljoprivrednih politika. Ključnih politika za kreiranje budućnosti u skladu sa već spomenutim načelima EU (ZPP) – Zeleni plan, i ne samo za poljoprivredu.
Ustvrdit ću dužom definicijom; bez živog i funkcionalnog čovjeka i njegove obitelji u prostoru vezanog čvrsto svim "instrumentima" i duhom za zemlju, koji samostalno i samosvjesno skrbi o njenom, a onda i svom zdravlju, povezanog s domaćom životinjom (blagom) koja uživa uvjete svoje dobrobiti, čovjek - uzgajajući i proizvodeći ostalu hranu za svoju obitelj i uređeno tržište, organiziran u interesne zajednice, uz bliske izvore financiranja i administracije koja će razumjeti i podržavati, nema temelja za učinkovito gospodarenje, niti njegove obitelji niti zajednice kojoj pripada. U tom kontekstu očito je da u Hrvatskoj postoji ogromna prepreka, u do sada izgrađenoj i snažno financiranoj infrastrukturi poljoprivrednog sektora, s nesagledivim posljedicama.
Nestanak čovjeka iz prostora ne može se opravdati svjetskim trendovima. Barem u mjeri u kojoj se to dogodilo u našoj zemlji. U nas su problemi, a time i izazovi uistinu duboki i teže tome da budu i dubljiu. Definirati ih nije jednostavno, a time je i priznati teže. Ipak, od nekuda i netko treba započeti. Nadam se tome čim prije svjestan i ne sakrivajući se iza osobne odgovornosti za, u ovom slučaju izrečeno u članku koji je pred vama, ali i kao pripadnik zajednice i društva u kojem sam stjecao iskustva čiji sadržaj rado dijelim.
Prihvativši se pisanja za ovu kolumnu i u kontekstu motiva čija pozadina su komentari (i oni došli iz EU na hrvatski strateški plan za poljoprivredu), ali i općenito, osvrnut ću se, ne slučajno, na poljoprivredno zemljište. Naime, ni 30 godina ljudima koji su se mijenjali u nas, u vladama i ministarstvima, nije bilo dovoljno da krenu od zemlje (odozdo), pa poljoprivredno zemljište, barem ono državno, daju trajno u ruke obiteljima koje su bile spremne osnažiti se na tom ključnom supstratu i pri tome živjeti i raditi pripremivši se za razdoblje održivih prehrambenih politika koje su iznad svega važne za kontinuitet života sela, a u nas i za oživjeti selo – Živo selo.
Pri tome ne zanemarujući isprepletene niti odnosa sela i seljaka sa gradom, ali i socijalnom, demografskom i gospodarskom ulogom seljaka za državu. Sada i zajednicu EU država.
Sve češće, upitani za poljoprivredno zemljište, ključni akteri dugogodišnjih politika u odnosu prema poljoprivredi iskazuju "bojazan" (možda savjest) da će nam zemlju netko drugi kupiti, već nakon 2023. godine. Nažalost, izgubljeno vrijeme je nepovratno. Politike prema poljoprivrednom zemljištu nisu osigurale opstanak, razvoj i organizaciju obiteljskih gospodarstava u prostoru, a time niti dovoljnu proizvodnju hrane za domaće potrebe. U mnogome nije riješeno niti pitanje privatnog poljoprivrednog zemljišta, vlasništva i interesa. Motiviranost za okrupnjavanje posjeda od samih korisnika, a time niti administracije, izuzev nekih primjera koji nisu proizašli iz sustavnih rješenja, je izostala. Izostale su i nepovratno manjkaju pripadajuće dodane vrijednosti živog i organiziranog tržišta poljoprivrednim zemljištem, kako za pojedinačno gospodarstvo tako i za državno u cjelini. Gubitak je nemjerljiv.
Iz tog Vrzinog kola zaključiti je ipak moguće da su mnogi domaćini, mladi ljudi, ljudi u snazi, s iskustvom života na selu, educirani u mnogočemu potrebnom za ukupan život zajednice i njih samih, u razdoblju neodlučnih politika prema seljaku, prvenstveno mu ključnom zemljištu, bez jasne strategije za poljoprivredu, napustili prostor i ognjišta u njemu upravo i iz prije naglašenih razloga i otputovali onamo po čijim pozitivnim primjerima prakse smo se mogli voditi – primjerice; Irska, Austrija, Njemačka, Francuska, Švicarska, Švedska...
Možda se domaćini iz nabrojanih zemalja odluče doći kod nas upravo zbog poljoprivrednog zemljišta, uzgoja i proizvodnje hrane sa svim onim što smo i mi kao zajednica imali kao alat za uspjeh? Ne bi bilo prvi puta.
Bilo kako bilo, po dolasku ili povratku, na zemlju, u prostor bit će nam se ipak voditi praksama koje su već davno poznate kao prihvatljive i uspješne. Zato treba poslušati dobronamjerne komentare onih koji su svoju poljoprivrednu infrastrukturu izgradili na uređenom privatnom vlasništvu nad zemljištem, organiziranih poljoprivrednika s očuvanim vlastitim uzgojem i organiziranim bliskim i vlastitim tržištem, te domaćim izvorima financiranja s pragmatičnom administracijom.
Tagovi
Autor
Đuro Japaric
prije 1 godinu
1991 HDZ je ukinula zemljišni maksimum za seljake od 10 ha i od tada sve je prepušteno snalaženju pojedinaca ! Od 2001 vlade predlažu NEOBEZUJUĆE zakone za raspolaganje sa državnom zemljom na ŠTETU i PONIŽAVANJE OPG ! Trenutni i novoizglasani Zakon o poljoprivrednom zemljištu OPET je neobvezujući za lokalne vlasti , preskup je i prespor za provođenje , zakup do 15 godina nema veze sa ekonomijom , a ŠTETAN je i za ZEMLJU - TLO ! Mlađima od 20 do 40 godina moja je preporuka NAPUŠTAJTE ovo sranje od državice , NEMA tu pomaka na bolje , a najbolji su dokaz dva kretenska besposličara i štetočinje , Plenković , i Milanović ! NA GOLI OTOK IH TREBA SMJESTITI I DA NA SUNCU TUCAJU KAMEN !
Đuro Japaric
prije 1 godinu
Miroslave možeš biti Tesla ,Anštajn , tvoje mišljenje i prijedlozi ništa ne vrijede hrvatskoj političkoj bagri ! Iz postojećeg stanja IZLAZ je imenovanje POVJERENSTVA koje bi napisalo PAKET zakona za HRVATSKU AGRARNU REFORMU - STRATEGIJu RAZVOJA POLJOPRIVREDE ! Za ovo NISU svi poslanici nekakvog hrvatskog sabora , nesposobna vlada predvođena nesposobnim Plenkovićem , nesposobni Zoran Milanović od građana izabran da bude predsjednik ove kvazi državice ! Za REFORMU nisu ni marionete iz Plenkovićeve poljoprivredne komore , Jakopović , Brlošić , Vrakić !Osim Jakopovića svi me poznajete kao i što predlažem ! U ime Udruge OPG - Hrvatske - Život , govorili smo o bitnim rješenjima ! Ružica Vukovac češće mijenja partije nego gaće , ima pravo PREDLAGATI ZAKONE , pa neka počme pisati bar neki Zakon ! Završila je ili kupila diplomu SRPSKOG PRAVNOG FAKULTETA , A sa SRPSKIM , HRVATSKIM I IZ CARSKE AUSTRIJE ZAKONIMA nemamo što tražiti !