Prošlog ljeta završio sam priču o pšenici i uljanoj repici rečenicom: “Ratari, razmislite o njezinu vraćanju u svoj plodored.” Godinu dana kasnije, izgledno je zvijezda ratarske 2026.
Prošlog ljeta završio sam svoju priču o pšenici i uljanoj repici jednom rečenicom: “Ratari, razmislite o vraćanju uljane repice u svoj plodored.” Bila je to godina u kojoj su dvojica mojih “ispitanika” imali preko 4 tone o hektaru i na tome zaradili preko 800 EUR/ha, dvostruko više nego dobri proizvođači pšenice. Napisao sam tada i ogradu: “Iako se na temelju jedne godine ne mogu donijeti dugoročni zaključci, opet teško se mogu ignorirati tolike potencijalne razlike u dobitima.”
Prošla je godina. I evo me sad kažem najdražu hrvatsku rečenicu: rekao sam vam.
Znam, time riskiram komentare.
Ono što je lani bilo “zanimljiv izuzetak na malom uzorku”, ove je godine postalo pravilo. Kamo god sam se ovog lipnja okrenuo, priča o repici bila je ista, “od 3,5 do 4 tone po hektaru”. Nije to više jedan štreber koji je pogodio godinu, nego prosjek koji čujem na terenu od ljudi koji repicu siju ozbiljno. A čuo sam i brojku od 4,6 tona/ha na solidnom uzorku hektara, što je rezultat za skidanje kape.
Uzmimo za usporedbu soju - isto uljaricu, samo ljetnu. Njezinu profitabilnost iz godine u godinu ruši upravo srpanjska i kolovoška suša, jer soja cvate i nalijeva zrno usred najgoreg pakla. Repica je uljarica koja se žanje u lipnju, prije nego što ljeto stigne pokazati zube pa dok soja svake druge godine gleda u nebo i moli za kišu, repica je već u silosu i prodana. Dvije uljarice, dvije posve različite klimatske sudbine. To sam pisao i lani; ove godine to više nije teorija, nego dvije uspješne žetve zaredom.
Krenimo na ono zbog čega ove priče i pišem, na mlinac (Excel).
Troškovi proizvodnje ove su godine praktički isti kao lani, zaokružit ću ih na 1.300 EUR/ha. Za sve one koji su gnojivo kupili na vrijeme računica je bila vrlo slična, a skupo proljetno gorivo teško da je odnijelo više od 10-20 EUR/ha razlike u trošku plavog dizela: u vrijeme kad je gorivo bilo najskuplje, repica je imala tek jeftine prohode zaštite i prihrane.
Ono što jest odlično ove godine, uz prinose, jest cijena. Po onom što čujem većina je repicu prodala po 475 EUR/toni. Da se podsjetimo, lani sam računao s 445 EUR/toni. Dakle, ove godine imamo i bolji prinos i bolju cijenu. Rijetko se te dvije zvijezde poklope.
Uz potpore koje po svom običaju računam kao 300 EUR/ha, evo kako to izgleda:
Pročitajte tu zadnju brojku još jednom. Blizu 1.200 EUR/ha dobiti na kulturi koju u Hrvatskoj sijemo na tek 20-ak tisuća hektara, a mogli bismo je bez ugroze plodoreda sijati i na do 100.000 hektara.
Pšenica je i ove godine rodila sjajno - osam tona po hektaru za vrsnog proizvođača nije nikakva egzotika. Hrvatski prosjek će vjerujem biti blizu 7 tona/ha. Problem hrvatske pšenice nije u polju, problem je, kao i uvijek, u tržištu. Otkupna cijena od 150 EUR/toni naprosto ne prati trud koji stoji iza tona na polju.
Uzmimo mog specijalca s 9 tona pšenice/ha i cijenom od 155 EUR/toni (viša cijena - imao je bolje proteine i veću količinu - bolju pregovaračku poziciju), uz iste potpore od 300 EUR/ha i troškove proizvodnje od oko 1.290 EUR/ha:
Dakle, vrhunski proizvođač pšenice s devet tona po hektaru ove je godine zaradio 405 EUR/ha. Vrhunski proizvođač repice sa četiri tone/ha 900 EUR/ha. Onaj odlikaš s prinosom od 4,6 tona/ha 1.185 EUR/ha.
To je razlika koja se ne da pomesti pod tepih. Repica na 4 tone donosi više nego dvostruko veću dobit po hektaru od pšenice na 9 tona.
Ništa se od prošlogodišnjih razloga nije promijenilo, samo su se potvrdili.
Tržište repice “bliže” je nego tržište pšenice. Roba je skuplja pa lakše trpi transport, a hrvatski ratar za repicu dobiva cijenu sličniju onoj svog europskog kolege. Pšenica, s druge strane, i dalje vuče paritet sjeverne Italije i onih famoznih 40 EUR/toni manjka. Repica se sije u rujnu, žanje u lipnju i vegetacijski izbjegava najgore mjesece. Odlična je pretkultura pšenici i podnosi lošija tla.
Nije repica bez mana. Traži znanje i ulaganje, ne trpi viškove vode u tlu, a sužena registracija zaštitnih sredstava proizvodnju čini nesigurnijom. Ali ako vam dvije godine zaredom donosi dvostruko veću dobit, to je rizik koji zaslužuje ozbiljan razgovor za kuhinjskim stolom.
Da ne ostane samo na “tržište je bliže”, idemo malo dublje. Repica i pšenica danas su na potpuno različitim stranama tržišnog ciklusa, i to nije slučajnost. To su dvije robe koje žive od dvije različite priče.
Repica je skupa jer iza nje stoji industrija. Ona nije samo hrana, nego i sirovina za biodizel, pa je vezana uz cijenu energije. Kad energenti poskupe, raste potražnja za uljima, a s njom i cijena repice. Poljoprivreda je sama nikad ne bi držala tako visoko. Uz to je europsko tržište ove sezone “zategnuto”: površine jesu porasle, ali prinosi i uljni sadržaj su klimatski neizvjesni, viška robe nema. Uvoz je slab, iz Ukrajine je pao gotovo 40% jer su imali slabiji urod i uveli izvozni porez, a treća loša sezona suncokreta u EU tjera prerađivače da se dodatno okrenu upravo repici.
Kad je nafta u zadnje vrijeme padala, repica je pala tek nešto malo (oko 2,5%), dok je primjerice sojino ulje palo šest puta više. Sve to zajedno - industrijska potražnja, slab uvoz, tanka ponuda i energetski vjetar u leđa drži cijenu repice pri vrhu.
Pšenica je jeftina jer iza nje trenutno ne stoji nikakav industrijski motor. Nema biodizela koji bi je vukao gore, pa poskupljenje energije na nju ne djeluje. Ponuda je velika i u EU i globalno, skladišta su puna. Povrh svega, Ukrajina i Rusija i dalje agresivno izvoze jeftinu crnomorsku pšenicu i ruše europske cijene. Tržište je fundamentalno mirno, bez nestašica i šokova, a mirno tržište za robu koje ima u izobilju znači jedno: nisku cijenu.
Sažeto u jednoj rečenici: repica je skupa jer je uljarica vezana uz energiju i biodizel, na zategnutom tržištu i uz slab uvoz; pšenica je jeftina jer je tržište prezasićeno, potražnja mlaka, a konkurencija iz Ukrajine i Rusije nemilosrdna. Isti ratar, ista zemlja, isti trud, a dvije posve različite tržišne sudbine, ovisno o tome što je posijao.
Sad bi red bilo čuti drugu stranu, reakciju s otkupa. Ako svi krenu sijati repicu, ima li uopće tko to pokupovati? Brojke su jasne: gotovo da nemam brige oko toga. Naših par desetaka tisuća hektara repice kap je u moru europske proizvodnje. EU ju godišnje sije na oko šest milijuna hektara. Mi smo tu, s našim brojkama, statistička zaokruženja. Kad bismo sutra udvostručili površine, i dalje bismo bili premali da bilo koga zabrinemo. Repica je tražena roba, ide u ulje i biodizel, i za nju uvijek postoji kupac. To je uostalom i cijela poanta: za razliku od pšenice, kod repice tržište radi u našu korist.
Da to nije samo moj osjećaj, govore i brojke. Hrvatski ratari su već krenuli. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku o jesenskoj sjetvi, površine pod uljanom repicom za ovogodišnji rod skočile su s 18 na 26 tisuća hektara, rast od čak 44 posto u samo jednoj sezoni. Repica danas čini preko 10% cjelokupne hrvatske jesenske sjetve. Ljudi na terenu očito su napravili sličnu računicu kao i ja.
I baš tu treba upaliti žmigavac opreza. Jer trend je lijepa stvar dok traje. Ako druge zemlje imaju prostor u plodoredu i oni će dizati hektare. I onda će se u nekom trenu dogoditi viškovi - i cijena će padati. Sjetimo se da je Hrvatska još 2018. sijala repicu na preko 55 tisuća hektara pa je uslijedio pad na tek 7-8 tisuća, i repica je godinama bila kultura koje se svi klone. Ono što danas raste, sutra zna pasti: cijena repice ovisi o svjetskom tržištu ulja i o politici biodizela, a jedna loša godina (višak vode, problem sa zaštitom, pad cijene) zna preko noći ohladiti oduševljenje.
Zato ne kažem “posijte sve pod repicu”. Kažem: repica je zaslužila mjesto u plodoredu, ali plodored i postoji zato da rizik razmažemo na više kultura.
Lani sam bio oprezan i rekao: stavite repicu na “listu promatranja”, posijte par hektara i sami zaključite iduće ljeto. E, iduće je ljeto sada. I ono što promatramo dvije godine zaredom jest ista slika - uljana repica je najprofitabilnija kultura u hrvatskom ratarskom plodoredu, i to s velikom prednošću.
Ne kažem da bacite pšenicu. Kažem ono što sam rekao i lani, samo sada s jednom žetvom više iza sebe kao dokazom: repica zaslužuje svoje mjesto u vašem plodoredu. Tko je lani poslušao i posijao par hektara, ove se godine smiješi. Tko nije, ima još jednu jesen da to ispravi.
Gledano iz perspektive kapitala, na prosječnih 20-tak tisuća EUR/ha koji se koriste u ratarskoj proizvodnji (zemljište + strojevi + infrastruktura), 405 EUR/ha dobiti na pšenici znači svega 2% prinosa na uloženi kapital. S druge strane, 900 EUR/ha na repici znači 4,5%, a 1.185 EUR/ha blizu 6%. Onaj tko od svoje zemlje i strojeva želi pristojan financijski prinos, ove godine nije morao bježati iz ratarstva. Morao je samo posijati pravu kulturu.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
I jedno pitanje koje se samo po sebi otvara. Ako otkupljivači tako lako zakidaju hrvatskog ratara na pšenici, onih famoznih 40-50 EUR/toni manje nego što dobije Talijan, zašto mu onda pošteno plaćaju uljanu repicu? Zašto na jednoj kulturi tržište “ne radi”, a na drugoj radi kao urica?
Odgovor, čini mi se, nije u dobroj volji otkupljivača, nego u samoj robi. Repica je koncentrirana, skupa roba koju je isplativo voziti dalje pa hrvatski ratar realno može birati kome će je prodati, a ta konkurencija za njegovu robu diže mu cijenu. Pšenice ima svugdje, jeftina je po toni, transport je pojede, i ratar je zarobljen s lokalnim otkupljivačem koji to dobro zna. A to je možda i najveća pouka ove priče, u našem mukom okupanom poslu tržište ipak ponekad proradi u korist ratara, ali samo ako mu ratar ponudi robu koja mu daje pregovaračku moć.
Repica je takva roba. Pšenica, nažalost, trenutno nije. Samo mijena stalna jest.
Tagovi
Autor
