Kad ste udruženi, tada jače utječete na tržište. Jače lobirate. Jače prosvjedujete. Bolje pregovarate. Na primjeru ratarstva pokušavam postaviti temelje sustava i zaključiti koliki bi imao učinak na profitabilnost i opstojnost sektora.
Pišem Poljoprivredne priče već zadnje tri godine. Kroz to vrijeme, naočale kroz koje gledam poljoprivredu promijenile su se od jednog uskog korporativnog pogleda na puno širi kontekst poljoprivredne politike. Puno je zaslužnih za to, a vrlo bitan trenutak dogodio se kad sam razgovarao s g. Ž. Tad sam shvatio (naučio): u poljoprivredi je policy - politika, ali ne ova na koju ste prvo pomislili, nevjerojatno bitna.
Pomalo je to suprotno mom korporativnom iskustvu, pa mi ne zamjerite višegodišnje sljepilo. Ili drukčiju perspektivu, da budem precizniji.
Paralelno sam shvatio da je od svih problema koje naša poljoprivreda ima, tržište ipak najveći problem. S jedne strane je tržište odnosno plasman naših proizvoda, s druge udruženost nabave naših proizvođača. A to je sve isto - pitanje je veličine odnosno udruženosti. Jer kad ste udruženi, tada jače utječete na tržište. Jače lobirate. Jače prosvjedujete. Bolje pregovarate.
Zadruge su kod nas promašena priča, klinički bolesnik. Zaboravite ih. Model je otpočetka krivo postavljen jer se nije fokusirao na tržište i nabavu nego na dijeljenje proizvodnih resursa. Proizvođačke organizacije su donijele novu priliku za udruživanje jer su se fokusirale na tržišni nastup, ali po tom pitanju malo tko je u Hrvatskoj odlučio tu priliku iskoristiti i udružiti se.
Zašto nam ne ide udruživanje i tek jedna proizvođačka organizacija koristi operativne fondove?
Problem udruživanja je kako sam više puta isticao - prije svega u vjeri. Vjeri da može biti bolje, vjeri u svog susjeda i kolegu, vjeri da netko drugi može napraviti bolji posao nego mi sami.
Srećom, tržište u ratarstvu u RH ipak funkcionira, i to vrlo dobro. Preuzeli su ga privatni otkupljivači, miks stranih iskusnih tvrtki poput RWA ili Axereala, s uspješnim hrvatskim poduzetničkim pričama poput Žita ili Agronoma.
Ono što je loše u ovakvom modelu je to da ratar i otkupljivač ne dijele uvijek istu sudbinu. Kad ratar zarađuje, otkupljivač zarađuje. Kad ratar gubi, otkupljivač i dalje zarađuje. Otkupljivači su dobro vođene, kapitalno adekvatne firme, financijski srednje ili vrlo uspješne firme. Rijetko propadaju.
Ratari s druge strane, bez obzira na značajnu imovinu, stvaraju zadnjih godina vrlo malo vrijednosti, a rijetko je za vidjeti dobro vođena i financijski pismena gospodarstva. Barem uspoređujući s kalibrom profesionalaca koji radi u Žitu, Agro Invest Grupi ili Agronomu.
Osim niskih cijena ratarskih proizvoda zadnjih 4 godine, proizvođače dodatno nagrizaju klimatske promjene koje proizvode već 4 godinu uzastopce značajne štete na usjevima, odnoseći sa kilogramima i sposobnost investiranja. Posljedično, poslovno stanje naših proizvođača sve je lošije, dok onima koji njihove proizvode otkupljuju, ide isto ili bolje.
Ipak, usprkos činjenici da nam poljoprivredno udruživanje ne ide, mislim da postoji i prilika za drukčiji model organizacije poljoprivrede u Hrvatskoj. Ovako nije dobro, između ostalog i zato što ako jednima u ekosustavu ide dobro, a drugima ide loše, prije ili kasnije se to loše prelije i na ove kojima ide dobro. Ako nema roba jer njihov kooperant ne može investirati, manje troši i ima loše prinose, tada se i količina roba na tržištu počinje smanjivati - manje je RUC-a (razlika u cijeni, između prodajne i nabavne, op.ur.), manji su profiti, a infrastruktura je ista. U konačnici svima ide loše (ili lošije).
Udruživanje ratara je nužnost i jedino što može promijeniti stanje na tržištu i vratiti stvari u kakav-takav balans ponude i potražnje. Povećanje pregovaračke moći koju bi donijelo udruživanje odrazilo bi se pozitivno na smanjenje troškova repromaterija, smanjenje troškova strojeva, kao i na cijene uljarica i žitarica. EUR tu, 10 EUR po toni tamo. Ništa spektakularno, ali mršavom magarcu i zakržljala mrkva izgleda privlačno.
Pitanje je samo - kako?
Naizgled nikakav problem - svaki ratar bi trebao u “organizaciju" uložiti oko 2.000 EUR/ha (računao sam, nisam lupio). To bi trebalo biti dovoljno novca da se investira u skladišta, logistiku, obrtni kapital i plaće zaposlenika “organizacije”.
Ima li ovakvo ulaganje smisla gledajući širu sliku van interesa samih proivođača? Pa ne baš, jer bi gradili paralelnu infrastrukturu onoj koja već postoji u RH (i u vlasništvu je Žita, Agronoma, RWA…). A znate i moju mantru da ratarstvo u Hrvatskoj nema svijetlu budućnost - čemu onda tolike dodatne investicije u paralelni sustav onome što već postoji?
Dakle, udružiti se mora, to je nužnost. Graditi nanovo ono što već postoji i funkcionira nema puno smisla.
Postoji li neki drugi model?
Zamisao na koju će se svi nasmijati, i odmah da napišem da ovo ne promoviram niti mislim da je to realno moguće, nego da se radi o običnom ljetnom intelektualnom nadmudrivanju dok "mirujem”, a prije nego se vratim u berbu badema. (Napomena: ova priča je pisana krajem srpnja.)
Ideja ide ovako: ratari skupe lovu, to je za nekih 400.000 hektara 800 milijuna EUR. Zašto 400.000 hektara? To je realni potencijal hektara van velikih organizacija, hektara koji svi imaju potrebu nabaviti jeftinije i prodati skuplje.
Kad skupe lovu, pitaju ima li tko od gornjih na prodaju? Može 100%, 50%, 25%.
Dario obrađuje 50 hektara i jedan je od onih koji je dovoljno malen da se svakodnevno pita kako dalje. Recimo da sa svojih 50 hektara odluči odvojiti 2.000 EUR/ha, da bi investirao u HRK d.o.o. (Hrvatska ratarska kooperacija d.o.o.). To je 100.000 EUR, povelika lova za Daria. Ako mu ratarstvo godišnje nosi 400 EUR/ha, to je njegovih 5 godišnjih dobiti.
Posljedično, nakon što HRK profunkcionira, za što će trebati 3-5 godina, Dario će imati koristi zahvaljujući tome što je dio HRK-a i može ostvariti bolje cijene repromaterijala, goriva, kupiti jeftinije strojeve, i prodati svoje robe skuplje. Moje iskustvo kaže da se radi o ukupnom iznosu od najviše 100 EUR/ha dodatnog profita godišnje nakon što se pokriju operativni troškovi HRK-a.
Pitanja koja se Dario mora zapitati, a ja vam ostavljam da odgovorite, svatko za sebe:
Prije nego prihvatimo moju tezu da su zadruge "klinički bolesnik", vrijedi se sjetiti da su nekad u Dalmaciji radile - i to dobro.
Prva dalmatinska zadruga osnovana je 1864. u Korčuli. Blagajnica uzajamne vjeresije, kreditna zadruga koju su osnovali seljaci i obrtnici da bi si međusobno posuđivali novac i štedjeli zajedno. Bilo je to samo dvadesetak godina nakon što su Rochdale Pioneers u Engleskoj postavili temelje modernog zadrugarstva. Dalmacija nije kasnila, iznenađujuće.
Deset godina kasnije, 1874., Zadar dobiva zadrugu za sakupljanje spužvi i preradu koralja. Makarska osniva zadrugu uljara, proizvođača maslinovog ulja, s ograničenim jamstvom. Dakle, svatko je odgovarao samo do visine svog uloga, ne cijelom imovinom.
Sve su te zadruge nastale iz istog razloga: lihvar u selu nije davao pošten kredit, trgovac nije davao poštenu cijenu, a pojedinačni seljak nije imao pregovaračku snagu ni prema jednom ni prema drugom. Rješenje nije bilo “spasimo cijelu dalmatinsku poljoprivredu” - rješenje je bilo uska, konkretna stvar: mi u Korčuli riješimo kredit, mi u Makarskoj riješimo otkup ulja. Malo, lokalno, s ljudima koji se znaju i vide svaki dan na trgu ili u crkvi.
Prvo, počeli su malo. Nitko u Korčuli 1864. nije skupljao 800 milijuna nečega da kupi dionice u nekoj velikoj trgovačkoj kući. Riješili su jedan konkretan problem (kredit) za jednu konkretnu zajednicu (svoje selo), pa je to onda naraslo.
Drugo, vjera o kojoj pišem gore njima nije bila apstraktna. Vjerovao si susjedu jer si ga svaki dan gledao, znao si mu obraz i riječ, znao si hoće li vratiti dug. Danas tražimo od ratara iz Slavonije da vjeruje kolegi iz Podravine. Čovjeku kojeg nikad nije sreo, u organizaciji koju je smislio netko treći. Nije isto.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
Treće, nisu gradili paralelno ono što je već postojalo. Zadruga u Makarskoj nije htjela zamijeniti cijelo tržište ulja u Dalmaciji, samo je htjela da uljari iz Makarske ne budu prevareni pri otkupu. Uska, rješiva ambicija.
I na kraju, ono što je te zadruge kasnije uništilo - politizacija, ideologija, pretvaranje u instrument države umjesto alat seljaka, isto je ono što danas otežava proizvođačkim organizacijama. Čim udruživanje prestane biti "mi rješavamo naš problem" i postane "netko odozgo nas organizira", vjera nestaje.
Možda HRK iz gornje priče ne treba krenuti od 800 milijuna eura i cijele Hrvatske. Možda treba krenuti od Darija i njegova sela. Mogućnosti danas postoje, problem je kao i obično - vjera.
Tagovi
Autor
