Imena Velibor, Borislav i slična ukazuju upravo na veliko poštovanje koje ovo zimzeleno drvo uživa kod poljoprivrednika.
Bor (Pinus) spada u porodicu Pinaceae, zimzeleno je drvo, s dubokim korijenjem i sposobnošću doživjeti 250, pa i 500 godina. Najstariji primjerci u Europi i Sjevernoj Americi stari su više od tisuću godina. Postoji oko 120 vrsta borova, rasprostranjenih uglavnom po sjevernoj hemisferi. Najzastupljeniji je obični ili bijeli bor (Pinus sylvestris) i crni bor (Pinus nigra), ali postoji i "plavi", korejski, himalajski, "svileni" s dugim iglicama i druge vrste.
Mogu narasti do 40 metara u visinu. Svima je zajednička osobina da mogu podnijeti mraz, sušu, promjene temperature i zagađen zrak, zbog čega su nezamjenjljivi za pošumljavanje i formiranje ekoloških površina u blizini industrijskih centara. Snažno korijenje probija se čak i između stijena, pa je moguće vidjeti veliko stablo bora negdje na vrhu planine, gdje ne raste nijedno drugo drvo.
Upravo zbog ove otpornosti, u je svim kulturama simbol snage, samostalnosti i upornosti. Njegov list je iglica, a plod šišarka. Smola ugodno miriše i korištena je u ljekovite svrhe još u antička vremena. U bajkama većine europskih naroda spominju se "jabuke s bora" ili "borove jabuke", a kako na ovom drvetu ipak ne raste jestivo voće, to je i ovaj izraz poprimio podrugljivo značenje u suvremenim jezicima.
Veselin Čajkanović spominje da su se poljoprivrednici u njegovo doba (do 1946. godine) bez ikakve šale zaklinjali u bor, govoreći "bora mi", i za ovu tvrdnju navodi stihove iz brojnih narodnih pjesama. Ovo su poneki znanstvenici i pisci tumačili "eto, skromni ljudi nisu htjeli uzalud uzimati ime božje, pa su se zaklinjali u drvo". U stvari je kult svetih biljaka daleko stariji od suvremenih religija, i duboko ukorijenjen, kad je opstao toliko dugo.
Imena Velibor, Borislav, Borka, Borrislava i slična ukazuju upravo na veliko poštovanje koje ovo zimzeleno drvo uživa kod poljoprivrednika. U najstarijim narodnim pjesmama, lirskim i epskim, bor se spominje redovno. Poznata je (kod većine slavenskih naroda) pjesma "Rasti, rasti, moj zeleni bore". Kaže se "visok/visoka kao bor" ali i "ispucale mu ruke (od rada) kao borova kora".
U ljekovito djelovanje niko ne sumnja. U narodnoj medicini koristi se za liječenje bolesti dišnih puteva, promuklosti, astme, reumatskih oboljenja i gihta. Koriste se iglice, kora, mladi izdanci i smola. U stvari, cijela biljka je ljekovita.
Sadrži eterična ulja koja djeluju antibakterijski, antigljivično, a kako izgleda i antivirusno. Čajevi, oblozi i drugi preparati od ovog drveta vrlo su ugoni za upotrebu i ne izazivaju nikakve nuspojave. Njegov miris, koji potječe od alfapinena, betapinena, limonena i drugih sastojaka - ljekovit je sam po sebi, tako da su još liječnici starog svijeta, Hipokrat i Avicena (Ibn Sina), preporučivali pacijentima jutarnje šetnje borovom šumom.
Hipokrat (480. pne - 360. p.K), grčki liječnik, četiri godine je proučavao izuzetno zdravlje stanovništva grčkog otoka Tasos i ustanovio da je jedan od razloga upravo borova šuma, kojom je otok bio pokriven. Primjer drevnih doktora slijede i njihove suvremene kolege, preporučujući šetnju po borovoj šumi pacijentima koji imaju problema s plućima i štitnom žlijezdom, uznemirenošću i stresom.
Tagovi
Autorica
