Treba li se bojati promjene vlasništva ili ih nagovarati da što više grade i ulažu?

Stari vinski podrum Belja raritet je i mamac vinoljubaca, turista. On je tamo već nekoliko stoljeća. No, dok je većinski vlasnik bio Todorićev Agrokor obnavljana je svaka ciglica, održavana arhiva, a kupio je slavonsku hrastovinu i dao talijanskim majstorima da naprave burad za taj podrum. Todorić je otišao i podrum je ostao u Baranji i Belju. Nije ga odnio sa sobom.

Bila je hrabrost u tako malom razdoblju osuvremeniti sve svinjogojske i govedarske farme podići staklenik, postrojenja za proizvodnju bioplina islično. I srušili su ga I ok. Koristio je jeftini najam državne zemlje, a usudio se srušiti beljsku klaonicu i nikada napraviti novu. Zamislite da sutra telefonom nazove i pita može li s prijateljima doći i pokazati im podrum? Odgovor bi sigurno bio ne. On dakle danas ne može ni obići ni staru ni novu vinariju u Belju, a ni onu u Istri. Ali nije ponio sa sobom ništa u pritvor u prvu ruku, ni u Englesku kao ni u Zagreb gdje je danas.

Ako i 'padnu', izgrađeno ostaje 

Prije nekih godinu dana u jednoj svojoj izjavi Marko Pipunić, vlasnik grupacije Žito d.d. govorio je o pogonu mesoprerade, uljari, šećerani i problemima kojih ima. O projektu koji je kandidirao na mjere Ruralnog razvoja. Tada je rekao: sve to i nije moje. Što god bilo i dogodilo se neće to odavde otići i da Pipunić ode. Nekada je goste u podrumu Kutjeva d.d. častio Šimić, pa Novalić, pa Enver Moralić. On je i zadnji za sada. Bili, otišli, a podrum je ostao. Svojevremeno sam pratio pokušaj preuzimanja kombinata Valpovo od strane Novocommerca i tadašnjeg vlasnika Ive Brzice. Bilo je vrlo teško. Čak je i platio kombinat, ali radnici su bili uporni da će im netko nešto odnijeti.

Nije preuzeo, ali danas ipak vlasnici nisu ni Valpovčani, a ni radnici. Dioničari su uvijek vlasnici. Njih mogu prodavati, zamjenjivati, ali važno je da je ostalo tu. Netko će uvijek morati raditi na tim oranicama, u farmama, silosima, pogonima. Ne može se to odnijeti.

Pišem sve ovo da u biti vidimo je li opravdan strah da će promjenama vlasništva netko odnijeti iz Hrvatske zemlju, pogone, strojeve, stoku ili bi bilo dobro dati im podršku da ulažu što je više moguće, da troše, da se zadužuju? U pravilu, pokazalo se već, većina će u jednom trenutku pasti. Doći će netko novi. Netko će propasti jer je previše uložio u stočarstvo, netko u pogone za preradu sirovina. Nekome će glave doći direktori, nekome pak nešto drugo. Samo ih treba što više 'ložiti', da tako kažemo, i nagovarati da stvaraju, zidaju, kupuju strojeve pa makar i nekada neki od projekata bili nerazumni.

Kada odu, netko će drugi raditi na tim strojevima. Kao i danas. Koriste se skupi traktori, kombajni, roboti za mužnju krava u Belju. Šteta što nije netko uspio nagovoriti Todorića da podigne i novu klaonicu. Kada je mogao onako velebnu vinariju u Kamencu, mogao je i nju. Odnesu oni i njihove obitelji sa sobom dovoljno da im ostane za više života, ali važno je da ne mogu odnijeti zemlju i nekretnine. Šteta što kod manjih pogona imamo drugačije priče.

Najvažnije je da ne 'zjape' prazni, a toga nažalost ima 

Najgore je kada nešto uzmu banke, a kod propasti malih poljoprivrednika je takva sudbina. Ljudi podignu farmu, ne mogu vraćati i banke uzmu i ništa više tu ne rade. Mnogo je takvih suvremenih podignutih svojevremeno programima razvoja govedarstva i svinjogojstva. Danas zjape prazne. Nema ni repa ni papka u njima. Nažalost, prije banke nitko kao kod Agrokora nije promijenio vlasnika i nastavio raditi.

Možda bi te financijske institucije koje imaju u svojim rukama razne pogone i farme potražile rješenje i našle načina kako ih staviti u pogon kada bi u Hrvatskoj imali porez na nekretnine. Pa da vidiš što bi bilo kada bi jedna banka plaćala porez za 50 praznih farmi koje su preuzele od OPG-ova i pojedinaca.

Na fotografiji je iza mene posljednje otvaranje u Todorićevoj eri. Pogon za povrće u Vinki d.d. nekada u sastavu PIK-a Vinkovci i Agrokora. U Borincima, danas Vinka plus d.o.o. čiji se voćnjak prostire na 900 ha, ima i tvornicu za preradu povrća i voća i jedini je hrvatski prerađivač povrća u zamrznute proizvode. Znači, danas tamo netko i nešto radi, a to je najvažnije. Ja se još sjećam tko je bio većinski vlasnik u trenutku otvaranja novog pogona i tko je sve bio na tom događaju. Uskoro se to neće znati.