• Damir Rukovanjski
  • 15.06.2009.

Tko su zapravo seljaci?

Tko je prosvjedovao? Tko je od njih seljak. Seljaci ili agropoduzetnici. Seljak po svojoj vokaciji je ipak nešto drugo. Ne vozi skupe automobile, proizvodi za sebe i svoju obitelj i jedan mali dio za zaradu ili razmjenu dobara. Danas ove što zovemo seljacima najčešće su ipak poduzetnici. Ulaze u posao s rizikom kao i svaki drugi poduzetnik. Trpe čudi tržišta, domaćeg i svjetskog. Imaju pravo ako se sve posloži i na dobitak, ali imaju pravo i na gubitak, kao i na stečaj i bankrot ...

  • 1.310
  • 63
  • 0

Prosvjednici i Vlada uspjeli su postići dogovor s mljekarima, obećavajući otkupnu cijenu za litru mlijeka od 2,20 kuna, privremeno zaustavljanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda, u prvom redu sira, a predstavnici Vlade najavili su razgovor s poslovnim bankama radi reprograma kreditnih obveza seljaka.

Što su mediji zabilježili. Pa da Mavrović nije tu bio nigdje prisutan. No, nitko da konstatira da Mavrović ne vodi krovnu seljačku udrugu kao što su to mnogi tvrdili, već seljački savez jedne stranke. U ovom slučaju Hrvatske seljačke stranke. Pa bi bilo i glupo od Mavrovića da je išao protiv kolega iz stranke. No, što je još zabilježeno. Da su se seljaci i nešto malo posvađali na prosvjedima. I tu je kraj. Da će podići cijenu mlijeka nije bilo teško zaključiti jer to bi napravili svejedno jer na to donekle mogu utjecati. Zabraniti će uvoz. Pa toliko je sira uvezeno da, ni da hoće trgovci uvoziti, nemamo polica više na koje bi ga stavili. Uvoz je stao sam od sebe. I zamislite sada sposobnosti. Zabraniti će uvesti nešto što više nitko mjesecima neće uvoziti.

Gotovo gospodo u Ministarstvima. Šteta je već učinjena i nenadoknadiva. A iskreno rečeno teško je naći nekoga koga su seljaci uvjerili svojim prosvjedom da to baš i nije politika. Uvijek u barem zadnjih 10 godina ljeto se začini prosvjedima zbog cijene pšenice. Pa normalno da želimo da je cijena što je moguće veća. Pa daj da pokrije ta cijena sav rad tako da nitko nema rizika. A gdje su drugi seljaci. Pa u ovoj zemlji kao da postoje samo ratari i govedari. Kada je uvedeno „nula posto“ alkohola nitko naše seljake koji se time bave nije pitao za zdravlje. Drastično je pala prodaja vina i oštrih pića kao što su voćne rakije. Nitko od vlasti nije predložio reprogram njihovih kredita. A ulaganje u takve nasade košta više nego u ratarske kulture. Koliko tek košta mehanizacija koja je specijalizirana, kao i opremanje jednog podruma. I jednom zasađen vinograd ili voćnjak barem je 30 godina vinograd ili voćnjak.

Nema povrata na staro. Pa ako misliš da neće ići grožđe nagodinu posiješ uljanu repicu, pa ako baš ništa ne ide, baciš kukuruz u proljeće pa će nešto valjda biti od njega. Poticaji su druga priča. Čovjek s 10 hektara vinograda dobije poticaja, ali netko sa 300 hektara raznih ratarskih kultura? Ljudi, lova je ogromna. I sada su oni bili u koloni na prvom mjestu, a ovi koji imaju trajne nasade, površine pod povrtnjakom, ili spadaju u one male s par krava još kako su bili na svom radnom mjestu. Pa oni ni nemaju traktore takvog luksuza da se s njima i može doći do Zagreba. Provozajte se u vinogradarskom traktora, još bez kabine od Bjelovara do Zagreba, ili pak iz Iloka do zgrade Ministarstva u Vukovarskoj ulici u našem glavnom gradu. A u ratarskom traktoru s klimom i blaupunkt radio aparatom može se vozikati.

Gdje su tu ovčari, kozari, pa uzgajivači lavande primjerice. Ili pak nečega drugog što je malo manje snažno u javnosti. Njih se vlada ne boji. Što može par desetaka ozbiljnih kozara i ovčara. A i oni su seljaci i za njih se nitko ne bori. No, ne smijemo zaboraviti upravo one koji su najugroženiji. Onih s malo površina, sa zastarjelom mehanizacijom, i onima kojima prijeti propast ulaskom u Europsku uniju. Neće Laslo poteći jednom ideju da se krene u sveopću seljačku bunu zbog primjerice proizvođača rajčice. A njima šteti uvoz rajčica od svakuda. Svaka čast ipak za postignutu cijenu mlijeka. Bit će nešto lakše onima kojih je najviše. To su oni s 10-tak krava. Ali zamislite povećanje cijene mlijeka ako se radi o jednom Todoriću s 10 tisuća krava. Ima i drugih velikih proizvođača. Koji su posao za njih odradili naši prosvjednici. Tu je tek luda računica i ima razloga za slavlje u Žitu, Belju, Vupiku i slično. I doista su u pravu oni koji kažu da su se seljaci izborili za druge.

A ratari imaju dosta prostora, posebice ako imaju velike površine. Na plodnim terenima, i ako se štedi na mineralnim gnojivima, ratarske kulture će roditi. I proizvođač, po sadašnjim uvjetima koji su na tržištu ne može biti u minusu. Problem su oni koji nemaju potrebit minimum zemlje za ratarstvo ili nekakav minimum krava u štali koje bi osiguravale pristojnu egzistenciju. A ovi više nisu problem. Oni će se snaći. I pitanje je još jedno. Tko je prosvjedovao? Tko je od njih seljak. Seljaci ili agropoduzetnici. Ovi koje smo gledali su ipak krupni seljaci i oni se bave biznisom.

Seljak po svojoj vokaciji je ipak nešto drugo. Ne vozi skupe automobile, proizvodi za sebe i svoju obitelj, i jedan mali dio za zaradu, ili razmjenu dobara. Danas ove što zovemo seljacima najčešće su ipak poduzetnici. Ulaze u posao s rizikom kao i svaki drugi poduzetnik. Trpe čudi tržišta, domaćeg i svjetskog. Imaju pravo ako se sve posloži i na dobitak, ali imaju pravo i na gubitak, kao i na stečaj i bankrot. Seljak, čovjek, nema pravo na stečaj i bankrot i za njega država treba intervenirati. O njemu i njegovoj obitelji treba stalno skrbiti. A mali seljak zasigurno nema 300 hektara pšenice. Ako imate 500 hektara repice. Velika je razlika prošlogodišnja cijena od 3,5 kuna za kilogram, ili pak ovogodišnjih 1,70 kn. Da li bi spavali na zagrebačkom asfaltu za drugačiju cijenu pšenice ako imate 5 hektara? Ne bi nitko garantiram. No, aktualni vođe seljaka moraju pokrenuti lavinu prosvjeda za globalnu politiku prema selu i seljacima. Veliki se za sebe uvijek i tako pobrinu.

Mavrović, Pankretić, Sanader, Laslo, Miketek. To su trenutno aktualni ljudi u ovakvim frkama. No, moraju znati da seljaci nisu blesavi i svaku grešku će znati kazniti, i kada jednom izigraju povjerenje pravih seljaka, ne poduzetnika, gotovi su. Kada bi uzeli poljoprivredne novine od prije 15 godina vidjeli bi da su mnogi trgovci i dileri nestali. Ostali su oni, ne najsposobniji, već oni koji su uživali povjerenje seljaka. Prije nekoliko dana smo bili u Županji u organizaciji Poljoopskrbe. Pitali smo čovjeka, iskusnog proizvođača šećerne repe, zna li koju sortu sije. Ne zna. Zna da mu je prodaje Dominković iz Poljoopskrbe. Čovjek zna da mu neće prodati ono što nije za njega, ili mu to ne bi odgovaralo. Sa selom se mora znati živjeti. Bio sam prisutan i u Lateranu kada je čovjek došao i rekao - trebam ovaj plug, ali odmah. A novce za pšenicu dobijem za mjesec dana. Odgovor je bio - plug je vaš. Čovjek iz Laterana je rekao jednostavno. Nema šanse da nas seljak prevari. Druga je priča kada među seljake uđe neki novokomponirani seljak, mufljuz. Bez brige nestati će kad-tad. Ovi koji danas imaju prodaju i zastupstva traktora na ovom tržištu su minimum 10 godina. To znači da su dobili osnovno povjerenje i maksimalnu podršku seljaka. Probleme rješavaju zajedno i godinama žive zajedno. Možda nije u redu što sam spominjao imena firmi, ali to mi je toliko bilo upečatljivo i toliko se urezalo u pamćenje da mi moja autorska osobnost u novinarstvu ne dozvoljava da takav primjer preskočim. Ima loših primjera u poljoprivredi. Ali ljudi nađu zajednički jezik i nakon toga usmena predaja čini svoje. A vjerujte loš glas se daleko čuje. Možete zamisliti koliko je povjerenja trebalo da stasaju današnji Stepco, Poljonova, Oro, Agria, PMT, Lateran i mnogi drugi. To što su živi i srećemo ih na sajmovima i njihove reklame u novinama dokaz su i da sa selom prolaze i dobro i zlo. Ako nemate povjerenja u svog distributera sjemena, zaštitnih sredstava ili nekog priključka pa nećete mu ni dati teško stečenu zaradu.

Autor: Damir Rukovanjski


Tagovi

Damir Rukovanjski

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Mala razglednica iz vinograda!
Kesten u punom cvatu!
#mojaoazamira