Sustav ne funkcionira, ali ne samo krivnjom ministra

Sredinom lipnja Hrvatska je imala 10 izbijanja afričke svinjske kuge na gospodarstvima. Mjesec dana kasnije, zaključno s 15. srpnja - 75. A onda, samo tri dana kasnije, 18. srpnja: 89 izbijanja, 44 u Osječko-baranjskoj i 45 u Virovitičko-podravskoj županiji. Trećina svih dogodila se u posljednjih nekoliko dana. U jednom jedinom danu zabilježeno je 18 novih. Do danas je usmrćeno 3.500 svinja, a ministar sam upozorava da taj broj ubrzo može biti bitno veći. U populaciji divljih svinja 183 potvrđena slučaja i, riječima Ministarstva, "kontinuirana cirkulacija virusa".

Kad se broj slučajeva utrostruči u tjedan dana, to više nije "incident" ni "ljudski faktor u pojedinačnom slučaju". To je epidemija van kontrole.

Budimo pošteni: dio krivnje jest na terenu

Stručno i ljudski pošteno je reći ono što se često preskače: dio odgovornosti nedvojbeno leži na samim držateljima svinja. I to ne mali dio. Ministar je nabrojao slučajeve od kojih se ledi krv: 17. srpnja u Jalžabetu kod Varaždina lokalni je veterinar u zadnji čas spriječio iskrcaj više od 300 svinja bez ikakvih identifikacijskih oznaka, dopremljenih čak iz Slavonije. U Gorskom kotaru otkriveno je ilegalno držanje velikog broja neobilježenih svinja. Zabilježeni su i slučajevi u kojima je vlasnik zaraženog gospodarstva, usprkos izričitoj zabrani, otišao u lov.

Jesu li eutanazirane svinje bile provjerene? Vlasnik tvrdi da jesu, ministar uzvraća

To nisu sitni propusti. To je grubo, svjesno kršenje propisa, i to unatoč tome što je uloženo, prema ministrovim riječima, više od 50 milijuna eura u mjere suzbijanja i biosigurnost od 2023. godine. Kamion neobilježenih svinja na cesti nije nesreća. To je odluka. Svinja koja se ilegalno preseli iz zaražene u čistu županiju nosi virus sa sobom, i taj jedan neodgovorni potez može zaraziti desetke susjednih, urednih gospodarstava. Seljak koji tako postupa ne šteti samo sebi, on pali kuće cijeloj ulici.

Tu solidarnosti ne smije biti: onaj tko krijumčari svinje i ignorira zabrane suodgovoran je za svaku lešinu koja padne nizvodno od njega, i prešućivati to bilo bi nepošteno prema svim urednim stočarima koji ispravno rade, a plaćaju cijenu tuđe neodgovornosti.

Zašto nije ovako u Belgiji?

I ovdje priča postaje zanimljiva. Jer ako je sve samo do "hrvatskog mentaliteta", do našeg seljaka koji "ne poštuje pravila", moramo si postaviti neugodno pitanje: zašto isti taj problem u toj mjeri ne postoji u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Belgiji ili Irskoj?

Jesu li Belgijanci genetski poslušniji? Je li irski stočar po prirodi savjesniji od slavonskog? Je li Šveđanin rođen s većim poštovanjem prema veterinarskim rješenjima? Naravno da nije. Ljudi su posvuda isti. Svugdje na svijetu postoji onaj tko će presjeći put, prevariti, prokrijumčariti, uštedjeti na svojoj obvezi ako mu se pruži prilika i ako procijeni da se isplati.

Sklonost kršenju pravila nije hrvatska nacionalna osobina, ona je ljudska konstanta. Nizozemski i njemački poljoprivrednici prosvjeduju, blokiraju ceste traktorima i itekako znaju zaobići pravilo koje im ne odgovara. Pa ipak, ASK kod njih ne eksplodira s 10 na 94 izbijanja u mjesec dana.

Pet novih izbijanja afričke svinjske kuge

Ako su ljudi svugdje jednako skloni pogreškama, a rezultat je drastično različit, onda razlika nije u ljudima nego u sustavu koji te ljude okružuje. To nije opravdanje za slučaj iz Jalžabeta. To je dijagnoza zašto uopće dođe do situacije u kojoj 300 neobilježenih svinja putuje kroz pola zemlje, a da ih nitko ne zaustavi prije nego što ih slučajno ne zatekne budan lokalni veterinar.

Apel nije mjera

Jer pogledajmo kako sustav zapravo "djeluje". Ne morate čitati zakone da biste shvatili hrvatsku protuepidemijsku strategiju, dovoljno je pročitati priopćenja koja Ministarstvo i Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane redom objavljuju. Sva, do jednog, završavaju istom rečenicom: pozivom subjektima na "odgovorno i savjesno postupanje" te "dosljednu provedbu biosigurnosnih mjera".

To je, dame i gospodo, dobar dio cijele strategije. Ne mjera nego poziv. Ne akcija nego apel. Problem je što apel nije mjera, a poziv na savjest nije nadzor. U zemljama koje su bolest svladale, pretpostavlja se da će savjest ponekad zakazati pa se gradi sustav koji tada uskoči.

Ministarstvo i Uprava pozivaju se na propise, i tu su neumoljivi. Naredba o mjerama kontrole i sprječavanja kuge malih preživača (NN 157/2025). Delegirana uredba (EU) 2020/687. Provedbena uredba (EU) 2023/594 o zonama ograničenja I, II i III. Zakon o veterinarstvu (NN 82/13, 148/13), čiji članak 109. uredno regulira tko obavlja poslove javnih ovlasti. Arsenal je impresivan. Svako rješenje uredno objavljeno, svaka zona zaštite nacrtana do zadnjeg zaseoka i poljskog zahoda u njemu.

Postoji samo sitan problem: gotovo sve te mjere ulaze u igru nakon što bolest već izbije. Za prosječnog malog svinjogojca ta ista šuma propisa pisana jezikom koji ni pravnik ne pročita bez kave znači da je ispravno postupanje sporo, skupo i komplicirano, dok je prekršaj lak i, kako smo vidjeli, često nekažnjen. Kad je tako, sustav je matematički projektiran da proizvodi prekršitelje, ne zato što su naši ljudi gori, nego zato što ih stavlja pred izbor pred kojim bi i prosječan Belgijanac posrnuo.

Gdje je tu Uprava?

Red je da prestanemo govoriti o "sustavu" kao o vremenskoj neprilici koja se sručila na nas. Sustav ima adresu: Planinska 2a, Zagreb. Ima ravnateljicu mr. sc. Tatjanu Karačić, dr. med. vet., na čelu Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane još od 2021., imenovanu rješenjem koje je potpisao osobno premijer. Ima i načelnika Sektora za organizaciju veterinarske djelatnosti i sljedivost životinja Sinišu Mandeka, dr. med. vet., čovjeka čiji potpis stoji ispod natječaja kojima se veterinarskim organizacijama diljem zemlje dodjeljuju javne ovlasti da bolest na terenu uhvate na vrijeme.

Spominjem njihova imena zato što priopćenja koja ta Uprava objavljuje stvaraju maglovit dojam da je za sve kriva neka apstraktna "neodgovornost subjekata", a da iza nadzora ne stoji baš nitko. Stoji. Iza sljedivosti životinja koja bi trebala značiti da se u svakom trenutku zna gdje je koja svinja i odakle je došla, stoje ljudi s uredom, sekretaricom, plaćom i zakonskim ovlastima. Pa kad kroz pola zemlje neometano prođe kamion s 300 neobilježenih svinja, pošteno je pitati čemu služi sustav sljedivosti i identifikacije životinja.

Čemu unutarnja i granična veterinarska kontrola ako se katastrofa spriječi tek zato što je jedan lokalni veterinar u Jalžabetu slučajno bio budan i savjestan?

To nisu uvrede. To su pitanja na koja čovjek s plaćom iz proračuna i titulom ravnatelja mora imati odgovor. Odgovornost seljaka-prekršitelja je stvarna i osobna. Ali odgovornost za to da sustav uopće dopušta takav prekršaj ima ime, prezime i fiksni telefon.

Što bi trebalo napraviti - recept koji već postoji

Dobra vijest: ne treba izmišljati toplu vodu. Belgija i Češka imale su unos ASK u divlje svinje i iskorijenile su ga. Belgija je proglašena slobodnom već u studenom 2020., nepune dvije godine nakon prvog slučaja. Recept je poznat, dokumentiran i primjenjiv, i nije stvar boljih ljudi nego bolje postavljenih tračnica:

• Trenutačna, tvrda zona s fizičkim preprekama. Belgija je oko žarišta postavila 277 kilometara ograde i fizički zatvorila zonu, uz trenutačnu zabranu lova u jezgri kako se divlje svinje ne rastjeraju i ne rašire virus.
• Profesionalno, plaćeno uklanjanje lešina - preko 60.000 sati terenskog rada i više od 7.000 uklonjenih divljih svinja. Ne nagrada od 13,27 € građaninu koji slučajno naiđe na lešinu, nego organizirana državna operacija.
• Digitalna sljedivost i kontrola kretanja u realnom vremenu, tako da neobilježena svinja ne može ni krenuti na put, a kamoli prijeći pola zemlje. Upravo mjera koja bi Jalžabet učinila nemogućim, a ne stvar sreće i budnog veterinara.
• Jednostavni, jasni, čovjeku razumljivi propisi i brz pristup potpori da ispravno postupanje bude lakše od prekršaja, a ne teže. Sustav mora raditi za seljaka, ne protiv njega.

Rezultat takvog pristupa? Belgija je epidemiju ugasila za šest mjeseci. Mi smo u istom vremenskom okviru otišli s 10 na 94 izbijanja.

Što se sada mora raditi

Bolest je već ušla, ali njezino širenje još se može zaustaviti. Ono što ozbiljna služba sada radi, a kod nas kaska:

• Presjeći kretanje životinja, odmah i stvarno - pojačane kontrole na cestama, digitalna evidencija, nulta tolerancija na neobilježena grla. Slučaj Jalžabet mora biti posljednji te vrste, ne prvi od mnogih.
• Fizički zatvoriti i nadzirati zaražene jezgre - ograde, dezbarijere, kontrola ulaza i izlaza na terenu, a ne samo na papiru rješenja.
• Profesionalizirati traženje lešina i strateški smanjiti populaciju divljih svinja oko zona, vođeno epidemiolozima, a ne prepušteno stihiji i sreći.
• Aktivni nadzor umjesto pasivnog čekanja prijave. EFSA i FAO godinama ponavljaju isto: čekanje da netko prijavi uginuće gotovo uvijek kasni.
• Kazniti krupne prekršitelje - brzo i vidljivo. Ako 300 svinja prođe bez ozbiljne posljedice, poruka svima ostalima je da se kršenje isplati. Sustav koji ne kažnjava grubi prekršaj sam potkopava sve poštene.
• Olakšati poštenima. Uz kaznu za nesavjesne mora ići pojednostavljenje za savjesne: jasan jezik, brza isplata potpore, dostupan savjet. Inače kažnjavamo i one koji bi rado radili ispravno.
• Imenovana, javna odgovornost. U zemljama koje ovo ozbiljno shvaćaju, glavni veterinar izlazi pred javnost s planom, brojkama i rokovima i svojim imenom jamči za rezultat.

Zaključak: dvije istine koje moraju stajati jedna uz drugu

Prva istina: dio krivnje stvarno je na neodgovornim pojedincima koji krijumčare, ne označavaju životinje i krše zabrane. Oni nisu žrtve oni su suučesnici u širenju bolesti i zaslužuju i kaznu i osudu struke i drugih stočara. Prešućivati to bilo bi lažno i nepošteno prema svim onim urednim stočarima koji ispravno rade, a ipak plaćaju cijenu tuđe neodgovornosti.

Druga istina, jednako važna: ljudi su svugdje isti, a rezultat nije i to pokazuje da temeljni kvar leži u sustavu. Sustav koji dopušta da se bolest utrostruči u tjedan dana, da kamion neobilježenih svinja putuje pola zemlje, da 50 milijuna eura potroši, a i dalje bilježi "nerealne situacije na terenu", takav sustav nije nadigran od onih koji love u mutnom. On je jednostavno loše postavljen: nejasan, nedostupan, spor i okrenut protiv čovjeka kojeg bi trebao voditi.

Seljak može i mora biti odgovorniji. Ali sustav mora biti takav da odgovornost bude moguća, jednostavna i isplativa. Dok to ne bude tako, brojka će rasti dalje.