To nas jedino more spasti. Sve voćare, selo i poljoprivredu, a morda i Plenkovićevu vladu. Nek se krade, al legalno. Platiš pa kradeš. Kao Stiv kod Vrane. Jer, svaki čovik, bija strani il domaći, najvoli grabež i razvrat. Razvrat uvik, a grabež kad se ukaže prigoda. El tako?!
Ne fali mi brate ni tičjeg mlika, iman svega što čoviku triba, al isto ima ništo za čin stalno žudin i što nikad nisan zaboravija. Ni tamo dok sam bija u Meriki ni otkad san se vratija. Podenovo sada u ovo prolitnje vrime. Stalno su mi na pameti trišnje. E, ono kad san ka mulac s društvon iša krasti trišnje. Ljudi moji to se ne zaboravlja. Nikad! - podvikne Stipan, zvani Stiv.
Otkad se vratija iz Merike, Stiv sve šemprije dolazi iz Grada, di ima velki stan, kuću, ristoran... Što kuću, toje vila nad vilan i to na najlipšem mistu u gradu. Ciko uz more. Nezna čovik što ima ode, a kamoli tamo u Meriki. Puste nekretnine, tvornicu u Detroitu, na tisuće hektara zemlje u Kaliforniji... Skoro kaj i Niko Morić u Arizoni.
Danas je doša na posljednji ispraćaj našeg Špire, najpopularanijeg čovka ne samo u našem mistu neg i cilin Kotarin. Još kaj dečkić Špiro je bija odrišit. Rukostvoran. Znaj svakog vraga. Navrća lozu, sve vrste voćaka. Pitome na divlje kruške, na jednu rašeljku trišnje, maraške, praske, jabuke, šljive, dunje... Jednon je, divanu stariji, deboto uspija navrnti maslinu na jasen.
Ma kakvi Mičurin, un je za Špiru bija teški amater. Niko i nemrve. Špiro je jalovja i male gudinće i neriste, utuca ovnove i bikove, škopija konje i tovare. Čak i pivce... Zna je svakog đavla. Jedino se u pulitku nikad nije pača. Zajebant, mudrijaš, kroničar, navrtač i jalovač sve u jednoj osobi. Čovik na svom mistu pa nije čudno što mu je na sprovod došlo veliko i malo iz našeg i susjednih sela, a svećenik održa najlipšu misu neg ikome dosad.
Je, al etot štoj život. Danas jesi sutra ko zna disi, govori Stiv dok se oko njega okupljaju mištani. Reka bi niko da dolare dili, a on i ostali isprid stare crkve u Kvartiru divanu o običnim, svakidašnjin stvarin i dogođajim. Najviše o krađi trišanja.
E, nije to bila zajebancija. Spremal smo se, Sokole, ki daj Oluja. Pratlo se kad je ko u polju, planiralo, izviđalo, stražarlo. Vodlo računa o svakon detalju. Na primjerku, kad bi iša trišnje krasti Živko stričov bi uvik oblačje crljenu majcu. Ma, sve po peesu, ali isto bi kokod najeba. Dok je biža Goci su jednon ostale gaće na plotu, Radu je did Mile istuka škurjon, Kiću ugriza susidov pas, a Šebo škuga nogu. Pokojni Grgo nas gađa s puškon nabijenon soli... Bilo je svakojakih doživljaja, lipih i ružnih. Al uzbuđenje samo takvo. Neopisivo. El tako ljudi, dobacuje Gare Stojanov zvani Bikan.
Da nedljeti, potvrdno će i Jole Kudrović. A unda je rič opet uzeja Stipan Stiv pokojnog Ćibara.
Iman blizu sedamdeset, ma kad vidin trišnju kaj da mi je sedan. Probudi se dečkić u meni, divani Stipe. Puten je, veli, cilo vrime okrića glavu za stablima trišanja u dvorištima kuća. Da san naiša na koju da nije u dvorištu popejab se na nju i ija ka da san uteka iz gladi.
Nikidan je sa profešuron Bagon, vozeći prema ulasku na Dalmatinu, naglo zakočja kad je kod Raskrižja , vidja čovka di prodaje trišnje. Platću ti duplo, al daj da uđemo u voćnjak i sami uberemo. Nije tija ni čut.
Ne zamirte, al u voćnjak više nedan nikome, ispratija nas je bez objašnjenja. Sigurno ima neugodna iskustva. Kad bi pustija nas mora bi i druge, a danas ima svakakvog vraga. E, moj Stiv, ne kradu se više trišnje kaj nikad. Sad mulci kršu grane, šuru lišće, činu štetu svake vrste. Poberu pa prodaju na pijacan u Gradu. Lani su lupeži u jednon našen mistu čovku otpilali 10-ak cabala, ukrcali u kamijun i nigdi prodali. I plod i drvo. Čovik prijavije puliciji i kako unda tako i danas - nikom ništa.
Rič po rič i društvo se pomalo počelo razlazti. Svak svojoj kući, za svojin poslom. Zadnji ostadoše Stiv, Koki i Živko stričov. Al etot i malog Ćupe, sinovca od pobratma Gašpara. Jebeš ti tu priču učo, ajmo mi u trišnje Vrane Ivićovog. Od stajanja nema ništa. Evo, mali Ćupo će dražat stražu, pridoži Stiv. Oćeš, daću 200 dolori?! Oću, spremno će Ćupo, samo najprije iđen vidti dije šjor Vrane.
Pur nije ugoda, njegove su trišnje najbolje u cilon kraju. Durače, reče Ćupo, i odleti ki da ga svi vrazi nose. Čin izvidim eto me nazad. Nije prošlo ni desetak minuta, evo Ćupe. Maše rukan, javlja: Zrak je čist. Vrane na taraci, sija večerat sira i cili kumpira. Ajmo. U trišnjiku 100 stabala u punom rodu. Jesu ispucale od puste kišurne, al isto dobre. Neškropljene. Mažemo sa špicama i bez nji, Stiv strahuje hoće li grane izdražati njegovi 110 kila, hoće li ko trevti i kad će Ćupo reagirati. I, tako, nakon uru vrimena pustih uzbuđenja, začu se žvižduk. Bište, bište, eto Vrane. Bište amo, viče Ćupo. Diko, samo smo štrapnuli, sišli i krenuli putem od trišnjika prema selu. Kad, evot gospodara Vrane Ivićovog: - Dobra večer, ljudi. Bog da, gospodaru.
Ej, Stipane, Stipane otkad te nisan vidja. Ajde diste krenli, ajmo iđen ubrati zeru trišanja. Ajmo zajno, zove nas Vrane, i ne krije da bi posebno želija počastiti Stiva. Ako se i ne dinjaš brati i isti evot pa nosi nosi ženi i unučadin, kaže Vrane, pružajući mu punu najlonsku vrićicu tek ubranih trišanja. Stiv odma vadi takujin
A, ne, ne dolazi u obzir. Nikako! - odrišito će Vrane. Ganut, Stiv se nije prista zafaljivati.. Kao, nismo za danas itd. Ovako ništo nije mislija doživti. Krađu po starinski, uzbuđenje ako ko naiđe i na kraju darivanje u znak poštovanja. Skoro kaj u našoj pretvorbi i privatizaciji. Ma što 200, dabi ja za ovo 20.000 dolori, reče nam Stiv na rastanku.
Možda nikad i neće saznati da je mali Ćupo i ovaj put odigra vrhunski dupli pas. Sve dogovorja s Vranon. Podilli onih 200 dolora napolak i - mirna Bosna. Samo daje vako svaki dan, divani Vrane.
Evo njegove računce: Nji tri pojli su uvr glave svaki po dva kila. Znači ukupno šest kg. Plus četri kila štoj Vrane da Stivu u vrićci, toj sveukupno 10 kila. Za 10 kila 100 dolori, ne računajuć uni sto Ćupini. Svaki kil preračunato plaćen je po 60 kuna. Ajmo dalje. Vrane ima ukupno 100 stabala. Na svakoj u prosjeku po 40 kg. 100x40, znači oko 4000 kg jednakoj 240 iljada kuna. Pravo bogastvo. I ne moraš plaćat berače, a toj najveći trošak, divani Vrane. Bilob bog bogova, al stvarnost je drugovačija. Gruba. Otkupna cina 15 kuna i kad odbiješ troškove berbe i druge troškove ostanet nit 10 posto, a i manje.
Kad san ovu priču pripovida u Gradu isprid Lovre naiša je unaj kapo od vodiča, činimse Marčina. Bravo, veli, super ideja. Sutra ću povesti turište kod Vrane. Nek "kradu", idu i platu. Isto kaj Stiv. Bitan je doživljaj. Svi volu pustlovinu i marčapiju, kaže Marčina i ode po furešte. Izabrat će i Misicu, najlipšu kradjivcu trišanja. Imaće se s čin zabavljati, nebojse.
U našin Kotarin ima 30 iljada stabala u punom rodu, a najteže ih je pobrati i prodati. Nadničari berači, i to na crno, tražu po 300-400 kuna dnevno plus rana, ma, ne uberu nit po 200 kila. Vrag to more platit. Dok šverceri i otkupljivači plaćaju jedva 15 kuna po kilu.
Jedina šansa su furešti, poručuje Vrane. Neka dođu, beru, "kradu" i platu kaj i Stiv. Sve turiste u trišnjike. To nas jedino more spasti. Sve voćare, cilu poljoprivredu, a morda i Plenkovićevu vladu. Nek se krade, al legalno. Platiš pa kradeš. Kao Stiv kod Vrane. Jer, svaki čovik, bija strani il domaći domaći, najvoli grabež i razvrat. Razvrat uvik, a grabež kad se ukaže prigoda. El tako?!
Tagovi
Autor
Nedjeljko Jusup
prije 5 godina
Imaš pravo kolega Hudolin. Ova vegetacijska godina je takva da je sve pa i trešnje uranilo najmanje 15 dana. Ideja je marketinška: reafirmirajmo krađu trišanja kao moguću novu tržnu nišu. Kradi i plati krađu trišanja!
Vjekoslav Hudolin
prije 5 godina
Nedjeljko, zanimljiva je ova vaša ideja! Samo što ni trešnje nisu što su bile nekad. Ove godine one najkasnije sorte u našem obiteljskom voćnjaku koje su trebale dozrijevati posljednjih dana lipnja i početkom srpnja (npr. drognova žuta), završila je zrenje već oko 10 ovog mjeseca. Sjećam se da smo se kao djeca najboljim trešnjama (hruštevima) sladili na završetku školske godine, oko Vidova (15. lipnja), a ove godine od četrdesetak sorti tog ukusnog voća, koliko ih imamo u našim voćnjacima, više ni jedna nema plodova. Sve su prošle...
Đuro Japaric
prije 5 godina
Lipa priča koja me posjetila na mladost . Danas mi djeca dođu i pitaju , čika Đuka da li smijemo jesti trešnje ? Smijete ali bez kidanja grana i lišća , jer trebaju i za na godinu . Ove godine bratić i ja izvadili smo preko 60 mladih divljih trešanja za kalemljenje sorte koja ne puca kada kiša pada .
Vedran Stapić
prije 5 godina
Tako je! ;)