"Spašena svinjokolja" i izgubljene farme: 3 godine afričke svinjske kuge u Hrvatskoj

Posljednjih mjeseci teško je otvoriti poljoprivredne novine, a da iz njih ne ispadne riječ "Mercosur". Trgovinski sporazum Europske unije s južnoameričkim blokom postao je totem kojem se zaklinju i stočari i oni koji do jučer u staji nisu bili. Argentinska govedina, brazilska piletina, neharmonizirani standardi – sve to, kažu nam, predstavlja egzistencijalnu prijetnju domaćem stočarstvu. I ne treba ih potpuno razuvjeriti; prijetnja doista postoji. Ali, dok gledamo preko Atlantika, pod nogama nam se događa nešto puno bliže i opipljivije. Nešto što ne čeka ratifikaciju u Bruxellesu, niti treba prevoditelja.

Brojke koje nitko ne voli

Ravnateljica Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede Tatjana Karačić u središnjem je Dnevniku HRT-a prije nekoliko dana potvrdila ono što se na terenu zna već mjesecima: virus afričke svinjske kuge je i dalje aktivan u populaciji divljih svinja, a Državni inspektorat je na više manifestacija diljem zemlje zatekao nepridržavanje mjera suzbijanja, pa su takvi proizvodi poslani na uništavanje.

No, vratimo se malo unatrag. ASK je u Hrvatskoj prvi put potvrđena 26. lipnja 2023. u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u općinama Drenovci i Gunja. Samo do kraja te godine virus je stigao na 1.124 objekta s domaćim svinjama u tri slavonske županije. Ljeto 2025. ostat će upamćeno po Jagodnjaku, gdje je u svega nekoliko dana eutanazirano blizu 2.000 svinja (na području jedne jedine općine). Do listopada 2025. ASK je potvrđena na ukupno 53 objekta s domaćim svinjama i u 372 divlje svinje, a već u prva četiri mjeseca 2026. dobili smo novi 161 slučaj.

Tri godine. Tisuće eutanaziranih životinja. I milijuni eura državne intervencije za kompenzacije. I sve to uz kontinuirano uvjeravanje javnosti da je situacija "pod nadzorom". Ratificirali sada Mercosur ili ne – teško će napraviti goru štetu od one koju smo si već napravili sami.

Selektivno strog

Ono što najviše zaboli u dosadašnjoj reakciji Ministarstva nije ni brzina ni opseg mjera, nego neujednačenost. Kada se na nekom sajmu u Slavoniji zatekne neregistrirana kobasica, inspektor dolazi za jedan sat i roba leti na uništenje. S pravom. Kada pak ministar poljoprivrede David Vlajčić izda naredbu o odstrelu divljih svinja u zoni ograničenja III, ta naredba tjednima, pa i mjesecima, ostaje mrtvo slovo na papiru.

O čemu svjedoči i Antun Golubović, predsjednik Odbora za svinjogojstvo Hrvatske poljoprivredne komore, koji već mjesecima upozorava da se pritisak vrši isključivo na uzgajivače – na biosigurnost, na papire, na registracije – dok virus nesmetano kola lovištima. Golubović je sasvim izravan: naredba ministra Vlajčića o odstrelu donesena je, ali se na terenu ne provodi.

Ali je održana konferencija za medije. Dolazi, tako, ministar krajem ožujka u Osijek, na sastanak s Upravom za veterinarstvo, županicom, Državnim inspektoratom i predstavnicima struke, i poručuje uzgajivačima da "s najvećim oprezom dožive trenutnu epidemiološku situaciju" jer je "isključivo odgovorno ponašanje dovelo do toga da imamo spašenu svinjokolju".

Spašena svinjokolja. Formulacija je, najblaže rečeno, hrabra. Baranjskom uzgajivaču koji je prošle jeseni gledao svojih dvadeset svinja kako odlaze u jamu, teško da će donijeti utjehu. Ali je sigurno dobro izgledala u vijestima.

Loša sreća?

Bilo bi nepošteno sve svaliti isključivo na Ministarstvo. ASK je izuzetno otporan virus koji na mesu preživi i do tri godine. Kontrola populacije divljih svinja u Podunavlju, uz stalni pritisak preko granice iz Srbije i Bosne i Hercegovine, zadaća je koja bi i puno moćnijim administracijama lomila zube. Belgija i Češka su uspjele, ali se u Češku virus vratio krajem 2022. – što govori koliko je borba teška i koliko je pobjeda krhka.

Ali godine nisu alibi. Tri godine su dovoljno dugo razdoblje da se izgradi funkcionalan sustav odstrela, da se lovačke udruge discipliniraju, da se biosigurnost u zoni III ne pretvori u vježbu, da se proračuni za iskorjenjivanje ne troše linearno nego ciljano tamo gdje virus stvarno gori. Umjesto toga, dobivamo deset novih pravilnika u e-savjetovanju i gotovo 15 milijuna eura za "iznimno osjetljive sektore", od čega 1,5 milijuna za uzgoj rasplodnih krmača. Lijepo. Samo, krmača koje više nema jer je završila u jami, se neće vratiti pravilnikom, koliko god to predstavljali pred kamerama.

Paralelni svjetovi

Dok je u Hrvatskoj prema podatku iz 2023. evidentirano oko 165.000 poljoprivrednih gospodarstava, svega 26.000 ih je pravnih osoba i u registru poreznih obveznika. Dvadeset šest tisuća, dakle, koji uistinu proizvode, zapošljavaju – barem sebe – i snose rizik. Ostali žive u sustavu koji naš stočar Mladen Kušeković naziva "dva paralelna svijeta": jedan su realni proizvođači, drugi je izgubljen u administraciji, a između njih su – njegovim riječima – "lažni poljoprivrednici".

Njegova rečenica "i bez Mercosura smo sami sebe dokusurili poljoprivrednim politikama" nije bila za zabavu novinara. Bila je dijagnoza. Stočni fond u Hrvatskoj je devastiran, telad uvozimo iz Nizozemske, a pašnjaci gorsko-planinskih područja – jedini prirodni resurs za ekstenzivno stočarstvo koje nam tako treba – godinama su na potpornom dijetalnom režimu. Istodobno, potpore se i dalje dobrim dijelom sipaju na hektare bez grla i na prijavitelje bez proizvodnje. I onda se Ministarstvo čudi što pravih stočara svake godine ima sve manje.

Dok se bojimo Mercosura

I na kraju, vratimo se početku. Ratificira li EU Mercosur ili ne, hrvatski uzgajivač svinja u Baranji ujutro ustaje pitajući se hoće li mu inspektor do ručka doći s izvješćem o novom žarištu. Uzgajivač goveda u Lici pita se hoće li mu se isplatiti još jedna sezona na pašnjaku čiju potporu netko u Zagrebu možda ukine jednom od onih "linearnih odluka državnog činovnika koji je danas tu, a sutra tko zna gdje", kako je to slikovito opisao Kušeković.

Mercosur nam možda dolazi. ASK je već ovdje, i već tri godine traži od Ministarstva da pokaže zna li raditi svoj posao. Prvi je problem diplomatski – može se pregovarati, odgađati, sabotirati, u krajnjoj liniji javno proklinjati po novinama. Drugi je sustavni, i rješava se isključivo onime čega u ovom resoru, čini se, najviše nedostaje: dosljednom, predvidljivom i strogom politikom prema svima. Prema onome tko na sajmu prodaje kobasicu bez papira, ali i prema onome tko u lovištu u zoni III ne opali puškom.

Do tada će nam u Zagrebu uvijek biti lakše kriviti Buenos Aires nego otići pogledati što se događa u Drenovcima, Trpinji, Jagodnjaku, Udbini. Bilo gdje, gdje stvarni stočari, u tišini i bez kamera, čekaju nekoga tko će im napokon donijeti nešto korisnije od ‘spašene svinjokolje’.