Snažni graditelji brana zaslužni za ogromne površine obradivog tla

Dabar ili bobar (Castor) je najveći glodavac sjeverne hemisfere i drugi po veličini glodavac na svijetu, odmah iza južnoameričke kapibare. Tijelo im je dugačko do 120 centimetara, sa snažnim pljosnatim repom dužine do 50 centimetara, visine do ramena 60 centimetara i težinom do 30 kilograma, ali ulovljeni su i primjerci teški do 50 kilograma. Dabar je snažna životinja, prilagođena teškom radu.

Ima gusto krzno, koje održava toplinu, obično je crvenkasto smeđe boje s poddlakom. Potpuno je prilagođen životu u vodi i na kopnu, aerodinamične građe, kao morski sisavci. Jakim zubima koji podsjećaju na dlijeto glođe drveće, gradi brane i složena gnijezda za obitelj.

Ključna vrsta za održavanje ekosustava

Odlično pliva, dok je na tlu manje okretan, iako može potrčati kad je neophodno. Mužjak i ženka izgledaju skoro identično, žive s mladuncima, a u potpunosti toleriraju susjede s kojima zajedno rade najteže poslove. Mladunčad pomaže roditeljima u poslu, grade brane, popravljaju gnijezda, a stariji mladunci još i čuvaju mlađu braću i sestre.

U slučaju opasnosti, "daju uzbunu" pljeskajući repom po vodi i kričanjem, upozoravajući tako sve životinje u blizini. Postoje europski i kanadski dabar – koji se ne mogu križati međusobno iako izgledaju slično.

Gradeći brane, ove životinje pretvorile su bujična područja u močvare pune života tako da su postale ključna vrsta za održavanje ekosustava. Procijenjeno je da je dabar, gradeći brane, zaslužan za nastanak nekoliko milijuna (!) kvadratnih kilometara plodnog tla.

"Vrijedan kao dabar"

Kod sjevernoameričkih starosjedilačkih naroda simbolizira obiteljsku ljubav i slogu. U Kanadi je nacionalna životinja. "Vrijedan kao dabar", kaže se u poslovicama mnogih naroda koji su se ikada sreli sa simpatičnim zubatim buckom. Čest je motiv u dječjoj književnosti i filmovima o prirodi, a posebno je omiljen u crtanim filmovima.

Ali, to mu nije mnogo pomoglo. Kroz cijelu ljudsku povijest lovljen je zbog krzna, mesa i kastoreuma – tvari koju izlučuju odrasli mužjaci i ženke, a koja se koristila u medicini i za izradu parfema. Upravo dabrovo krzno pokrenulo je veliku trgovinu krznom, koja je dovela ovu vrstu do ruba nestanka.

Poslije zaštite, koja je u zemljama sjeverne Amerike počela još u 19. stoljeću, dabar se do kraja 20. stoljeća namnožio do 12 milijuna – što je minimum u odnosu na 600 milijuna prije početka trgovine krznom. U Europi, postao je rijetkost. Tek nakon organizirane zaštite, namnožilo se oko milijun primjeraka u rijekama Francuske, Njemačke, južne Norveške i Bjelorusije. Manje populacije dabrova nalaze se u Kini i Mongoliji.

Strogo zaštićena vrsta

U većini europskih zemalja, dabar je prošao kao da ga je netko oklevetao. Nije utvrđeno tko i kada, ali još u 18. stoljeću pojavilo se uvjerenje da je meso ove životinje – posno. Po logici, riba živi u vodi i posna je, dakle i dabar je pogodan za posnu prehranu, jer također živi u vodi. Kada je istrijebljen, vjerovanja o njemu su uglavnom izumrla, iako je kod nekih seljaka ostala priča da ova životinja dijeli sve što nađe od hrane s drugim vrstama.

Također, postoji vjerovanje da dabrovo bolje grije nego krzno drugih životinja. U Hrvatskoj je ova životinja strogo zaštićena. Oduvijek je bio dio autohtone faune naših vodotoka i vodenih površina, a do početka 20. stoljeća potpuno nestao. Projekt povratka dabra u Hrvatsku započeo je 1993. te je proveden u suradnji Šumarskog fakulteta u Zagrebu i Wildbiologische Gesellschaft München. Svi dabrovi ispušteni u Hrvatskoj potječu s područja Bavarske.