Seljak i "seljak"

Dobar dan gospodine Rukovanjski. Ja sam seljak, govori mi glas s druge strane telefonske žice. Tko brine o meni, dodao je. I sada muk. Tišina. I na moje inzistiranje čovjek mi je lijepo objasnio kako to da je on seljak, i to onakav kakvih je 80 posto stanovnika naših sela. I on ne može svoj glas nigdje dići. Nije nigdje posebno udružen. Nije nikome važan i nikoga ne interesira njegove mišljenje. I nakon nekoliko minuta tako žući, razočarenja, rekao bi na granici ponosa i razočaravajućeg plača, dobro mi je pojasnio zašto je on pravi seljak.

- Živim u selu, i ja i dva sina i kći koja je na školovanju u Zagrebu, istakao je.

Nekada je radio u jednoj tvrtki kao mehaničar i dobio otkaz kada je tvrkta otišla u stečaj, a žena je uvijek bila domaćica i vodila domaćinstvo. Imaju dvije krave, uvijek nekog junca u tovu, dvije krmače i prasci koji pripadaju im. Imaju dosta voća, 4 hektara ratarskih površina, i veliki vrt od gotovo jednog hektara. Ima u najmu još 5 hektara zemlje i radi dva hektara od susjeda.

- Stari Zetor mi se pokidao pa sam u štedionici digao gotovinski kredit kako bi kupio drugi, ispravni, ali polovni traktor. Od prije imam i plug, i sijačicu, i drljaču. U biti onako sve što treba i još jednu traktorsku prikolicu proizvedenu davno u našičkoj zvijezdi. Imamo i kokoši, i pure i kuniće. Proizvodimo si hranu. Ja dobivam naknadu s biroa, a povremeno nekome na crnjaka popravim automobil i to mi dobro dođe. Žena pravi sir i vrhnje i to se proda uz pomoć šogorice koja ima štand na tržnici. No, novca nikada dosta. Na kredit smo uveli i plin u kuću, pa na još jedan kredit u vrijeme dok sam radio i morao pretresti krov. Mi nemamo ni traktor koji je ugodan za put na prosvjede, mlijeko nam ne želi uzeti ni jedna mljekara jer mi s dvije krave nikome ne pripadamo. Nemamo novca ni za kartu za vlak do mjesta prosvjeda. Sve što imamo gotovine ode na školovanje kćeri na fakultetu u Zagrebu, i dvojici sinova koji idu u srednju školu i svaki dan putuju. Trebaju i za mjesečnu kartu, i za knjige i za jauznu.

Ukratko. Tko brine o 80 posto naših seljaka. To su ljudi koji rade desetak hektara i imaju nešto malo stoke. Jasno. Trebaju nam veliki poljoprivrednici. Ali ovi od 100, 200 hektara, velikim poduzetničkim kreditima, 100 ili 300 krava, ili 30 hektara voćnjaka nisu ti koji su baš najjadniji i oko kojih se sve vrti. Doista u našoj zemlji svi imaju brige s velikima, pa i pravo na štrajk imaju oni koji imaju. Novinari Večernjeg lista s devet tisuća kuna plaće, poljoprivrednici koji godišnje dobiju i po nekoliko milijuna kuna na ime poticaja za novo ulaganje. Ne za zemlju koju ima kao autohtoni seljak. Ili štrajkaju oni iz državnih i gradskih firmi. Tako i kao da pravi seljaci nemaju pravo na štrajk. Nemaju oni nikoga tko ih zapravo zastupa. Pa s njima moža ne bi bilo ni problema kada ih ne bi bilo. Možda bi netko rekao da je najbolji seljak, mrtvi seljak.

Nedavno jedan poduzetnik koji je kupio poljoprivredno dobro za vrlo mare pare ima veliki problem. Pa dobio je i višak muzača, pa neke žene u računovodstvo i prodaji. Možda bi trebalo radnike pobiti i problema s njima ne bi bilo. Kome trebaju radnici i seljaci. Ne znamo još da li će novoosnovana Hrvatska poljoprivredna komora imati kakve brige i sluha za ovakve seljake ili će i oni briniti, samo o onima koje zovemo velikim poljoprivrednicima. Veličina posjeda i njihov status na tržištu je važan za globalne razloge. No, i mali imaju pravo da ih se sasluša.

Da li je važan samo onaj koji 10 hektara jabuka. Pa i onaj koji ima pola hektara nešto zna, razumije, diše a hvala bogu troši i gnojiva i zaštitnih sredstava i goriva, a i kupuje novine i redovitije plaća nego onaj s 500 hektara. Taj seljak živi na selu, za razliku od mnogih onih koje se podrobnije sluša u našem Ministarstvu. Ulaže u infrastrukturu sela. Aktivan je vatrogasnom društvu, u lokalnom kulturno umjetničkom društvu, a i u svojoj župi. Sudjeluje u izgradnji sela i održavanju života. I na kraju dobije nogu od svakoga. Možda bi, kada bi to bilo moguće, valjalo izdvojiti ove gradske poljoprivrednike od seoskih, odvojiti velike poduzetnike od seljaka. Oni između. Koji su i seljaci i agro poduzetnici neka se jednostavno angažiraju i u krugu jednih, i drugih. Netko tko ima kredit poslovne banke, HBOR-a, IPARD-a, kredite za pet traktora, tri prikolice i dva kombajna, te tri automobila i slični normalno i ne moraju imati sluha za onoga tko ima jedan automobil i dvije kravice. No, živi li na selu on je ipak nešto drugo, nego li ovaj koji je u gradu i živi od sela. On je gospodarstvenik. I doista bi valjalo da oni pripadaju sektoru Ministarstva gospodarstva kada su u pitanju njihovi problemi s nelikvidnošću, s povratom kredita bankama, nedozrelošću kada je u pitanju upravljanje kapitalom. Onaj dio koji se odnosi na probleme pojedine proizvodnje, tehnologije, poticanja kvalitete i slično neka ostane u domeni poljoprivrede.

Ili, kako mi je nedavno jedan takav novokomponirani seljak istakao kako mu je veliki problem što mu ovi što su radili zimsku rezidbu traže da na vrijeme plati obavljeni posao. Zamislite, traže od njega da plati. Radi se o jednom od najtežih poslova u poljoprivredi. No, da je on iz sela, ne bi tako grubo govorio o svojim suseljanima, rođacima i poznanicima. Čak što više trudio bi se da svojim radom omogući što je moguće više posla ljudima iz svoje okolice.

Čitamo i o IPARD-u i o onih nekoliko desetaka koji su razbili nemilosrdnu administraciju i birokraciju Europske unije. I nakon prve euforije i sreće što ima onih koji su uspjeli, moramo brzo otrijezniti. Što je 40, 50 ili 100 projekata u cijeloj zemlji. Ništa. Kap u moru. Ovi su došli do nekih sredstava, uvukli se možda i u velike investicije i moguće nove probleme. Ali kako učiniti moguću situaciju da na svakom natječaju prođe tisuću projekata. Ili možda i više. To možemo napraviti sada. Ne poslije. Zato se to i zovu predpristupni fondovi. Koriste se prije pristupanja Europskoj uniji. Mi danas imamo Hrvatsku poljoprivrednu komoru s nekoliko stotina zaposlenih. Imamo i Agenciju za plaćanja u poljoprivredi s više stotina djelatnika. Imamo i Hrvatsku poljoprivrednu agenciju. I Centar za selo i poljoprivredu. I mnogo toga. I na kraju Ministarstvo poljoprivrede. I ono što je važno oni zajedno nemaju tisuću i više traktorista ili pak berača maslina. Oni imaju ekonomiste, agronome, financijaše, bankarske stručnjake, lektore, jezikoznance.... Oni imaju kadar koji za naše poljoprivrednike može raditi projekte i konktrento im pomoći u ostvarenju projekta. Ovako to izgleda da oni služe da vraćaju papire, slažu ih u ladice, da javljaju što nedostaje i da se čak možda i izrugivaju s onima koji se ne snalaze u ovakvom svojevrsnom labirintu.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, mag.ing.agr.