Ruža - "rajskog" mirisa liječila je i kugu?

Ruža je drvenasta biljka po kojoj je čitava porodica voćki i grmova dobila ime. Uzgajai se prvenstveno zbog mirisnih cvjetova, a od cvijeta ostaje i plod, šipak, bogat vitaminom C. Od oko 100 poznatih rodova, na našem podneblju se uzgaja dvadesetak.

Proizvođači skoro svake godine izbacuju na tržište sve nove i još atraktivnije primjerke koji dobivaju imena po poznatim osobama. Tradicionalno je cvijet ljubavi, spominje se u narodnim pjesmama, a zastupljena je i u ljubavnoj magiji. U nekim selima postoji vjerovanje da djevojka treba samo ostaviti nešto od svoje odjeće preko noći ispod ruže, pa će se mladić odmah zaljubiti u nju.

"Sinoć mi je ruža procvjetala"

U nekim seoskim područjima važilo je pravilo da poklanjanje bijele ruže znači zamalo pa ponudu braka, dok se crvene ne poklanjaju udanoj ženi. Svaka boja imala je simboliku, koja varira od države do države. Rascvjetale se ne darivaju, to sluti na nevolju, zato u obzir dolaze samo pupoljci.

U narodnoj medicini zauzimala je cijenjeno mjesto i pripisivana su joj svojstva da može izliječiti nekad neizlječivu tuberkulozu, epilepsiju, koleru i dizenteriju.

Liječenje boljki

Njen sok s medom i bršljanom, vjerovalo se, liječi glavobolju. Mirisno ulje ružinih latica nekadašnji liječnici i poljoprivrednici smatrali su vrlo ljekovitim za bolesti pluća, srca i bubrega. Zanimljivo je da za pet mililitara ružinog ulja treba dvadeset tisuća cvjetova, što znači da je u pitanju vrlo cijenjen i skup preparat.

U srednjem vijeku, u doba kad je "crna smrt" (jedna vrsta kuge) desetkovala stanovništvo Europe, liječnici su pokušavali izliječiti oboljele mirisnim laticama u alkoholnom destilatu. Ružina voda ulazi u sastav različitih linija kozmetike i parfema. 

"Kraljica cvijeća" ima dugo i zanimljivo porijeklo. Fosili prvobitne ruže iz eocena (prije više od 40 milijuna godina) pronađeni su na području države Colorado (SAD), a iz oligocena (prije 30 milijuna godina) u Europi. Ova pramajka današnjih vrtnih ljepotica i danas nam je poznata kao "divlja ruža", ili, kako su je antički Rimljani zvali, "pseća ruža", uživala je ogroman ugled i u većini starih religija pripadala je vrhovnom ženskom božanstvu, a u kršćanstvu - Bogorodici.

Slatko i rahatluk

Vremenom i vještinom nekadašnjih vrtlara nastajale su, kalemljenjem na divlju ružu, sve ljepše i krupnije vrste, snažnog i ugodnog mirisa, koji se u islamu smatra kao jedan od mirisa raja (dženeta, op.ur.), a i u drugim religijama ima posebno značenje, posebno za blagdane.

Ovakva ruža, kakvu danas znamo, stigla nam je u XVIII stoljeću, iz Kine. Od nje se pravi slatko i rahatluk, a Isfahan i Horozan, gradovi u Perziji, plaćali su stoljećima sav svoj porez vladaru u ružama. Poznate su priče o carevima koji su primoravali seljaštvo da ih uzgaja isključivo za carske potrebe, umjesto da proizvodi hranu.

Antički Rimljani znali su za očaravajuću moć ovog cvijeta, zato su latice dodavali u salatu, ubacivali ih u velike mreže ovješene na tavanici da padaju tijekom cijele noći na sudionikee orgija, a izraz "sub rosa" (pod ružom) bio je šifra za povjerljiv zavjerenički razgovor.

Bugarska je dugo bila prva na svjetskoj razini u proizvodnji ruža i ružinog ulja, sad je primat preuzela Kenija, za njom Etiopija, a u Europi Nizozemska.