Prvi vjesnik mode u selu: Od narodne nošnje do krinoline

Krojač je zanatlija koji se bavi izradom, popravljanjem i prepravljanjem odjevnih predmeta. Zove se još i šnajder (njemačka riječ), a ponegdje abadžija (od turskog aba, sukno) ili terzija (opet turcizam). Njegovo znanje i vještina ogledaju se, prije svega, u dva posla: prvo je rezanje tkanine prema shemi (krojenje), a zatim prišivanje tih iskrojenih komada jedan za drugi, čime nastaje odjeća.

Zanat se u Europi razvijao uglavnom između 12. i 14. stoljeća, međutim, ostali su iz davnih vremena zapisi koji upućuju da je prije više tisuća godina postojao faraonov krojač u Egiptu ili caricina krojačica u drevnoj Kini. Nema sumnje da je krojački posao bio cijenjen, jer, osim odjeće, izrađivao je posteljinu, trikotažu, stolnjake i sve predmete od tekstila, potrebnih na dvoru, kao i u najskromnijem kućanstvu.

Za siromašnije, odjeća je samo bila način da se tijelo pokrije i zaštiti od hladnoće. Za bogatije slojeve društva, međutim, odjeća je statusni simbol, od nje se očekuje da svog nositelja pokaže u najboljem izdanju. Bilo je krojača za imućne ljude koji su u Shakespearovo doba zarađivali toliko novca da su mogli kupiti plemićke titule, koje nikada nisu bile jeftine. Krojač u selu, sa svojom radionicom u kojoj radi sam ili uz članove obitelji, pomoćnike, kalfe i šegrte, imao je daleko teži, a manje plaćen posao.

Valjalo je ugoditi imućnima, a i siromašniji su se voljeli lijepo odjenuti ili barem prepraviti odjeću koja neće moći izdržati jesen i zimu bez stručne intervencije. Stoljećima su ovaj posao obavljale žene, čak se i spominju one koje su "na iglu" othranile po desetoro djece kad im je muž poginuo u ratu – prepravljajući i krpajući odjeću siromašnijih, što je usluga koja nikad ne gubi na značaju.

Na užas starijih poljoprivrednika

Kad je krojač stigao u selo kao prvi vjesnik modnih zbivanja u velikim gradovima i otvorio svoju radionicu, zanat je dobio na značaju i važnosti. U srednjem vijeku odjevni predmeti su nastajali spajanjem pravokutnih komada tkanine, ali, novo doba donijelo je i nove "mustre", odjeća je prema modnom diktatu morala pratiti liniju tijela i krojenje je postalo zahtjevnije.

Ne brzo, ali sigurno, i u sela su stigle takve modne novosti kao što su kaput i krinolina i neminovno potisnuli narodnu nošnju, svakako na užas starijih poljoprivrednika, ali i na veliko veselje mladih i žena. Pisci realisti koji su pisali o selu prikazali su ovaj proces u mnogim književnim djelima. Još kad je 1790. izmišljen prvobitni šivaći stroj, krojački zanat je procvjetao.

Krojač je ušao u priče, pjesme, poslovice i novele, a relativno je često i prezime Terzić (terzija- krojač). Većini europskih naroda poznata je priča o krojaču koji je u pauzi za ručak jeo kruh s pekmezom, a muhe mu dosađivale. Dohvati momak prvi predmet koji mu se našao u blizini, pa ubi sedam muha na mjestu, jednim udarcem. Zbog nesporazuma, netko je prijavio vlastima da nisu u pitanju bile muhe, nego sedmorica groznih divova koji su pustošili kraljevstvo, pa kralj šalje nedužnog krojača da pobijedi diva. Krojač će u tom pothvatu i uspjeti i dobiti princezu za ženu, a pouka priče je da ne uspijevaju uvijek samo vitezovi u sjajnom oklopu, nego i skromni zanatlija.

"Neću, majko, za krojača"

Nije sve bilo ovako idilično: u nedostatku bogate klijentele, mogao je biti vrlo siromašan o čemu svjedoči i poznata pjesma "neću, majko, za krojača, neće dobro biti: u krojača tanka igla, gladna su mu djeca". Od cjelodnevnog i cjelonoćnog šivanja stradao je vid, u doba kad naočala niti okuliste nije bilo.

Velik broj žena su kao krojačice otvarale svoje salone, nakon što su prethodno završile obuku kod majstora ili majstorice i uvijek zapošljavale po nekoliko učenica. Danas je konfekcija preuzela veliki dio posla, a za zanat nema puno zainteresiranih iako postoje i stručne škole. Međutim, vjenčanice i maturalne haljine – tražene su uvijek, a selo nimalo ne zaostaje za gradom po želji stanovništva da se lijepo odjene.