Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Dežurni cinik
  • 13.05.2022. 12:00

Potpore za neznalice iliti zašto poljoprivrednici dobivaju novac od države?

Jednom mi je jedan mljekar na Kordunu rekao: kad dobijem novac od mljekare to čuvam i prebacujem kao da je sveto, a kad dobijem novac od potpora – e tad se kupuje.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
  • 5.895
  • 426
  • 2

Prijedlog reforme Zajedničke poljoprivredne politike EU (ZPP) o kojem se ovih dana priča u kontekstu komentara Europske komisije na hrvatski Strateški plan, izašao je još u lipnju 2018. godine i donio značajne promjene u sustav provedbe i financiranja te politike.

Od samog početka ZPP je fokusiran na jasno razdvajanje financiranja poljoprivredne proizvodnje od financiranja onih dijelova koji su nužno potrebni za održavanje te proizvodnje, a vremenom su sve više u fokusu. 

To je i logično jer je politika ruralnog razvoja puno širi pojam od pojma poljoprivreda. Ona se odnosi na razvoj određenog, ruralnog prostora u kom je poljoprivreda važan, ali samo jedan segment.

Ono što prečesto biva problem je razumijevanje zašto poljoprivrednici dobivaju novac od države. Problem u razumijevanju postoji na obje strane, odnosno na strani poljoprivrednika, ali i opće javnosti, pa tako često čujemo prijedlog da se plaća po proizvodnji, a ne, kao do sada, po hektaru.

Poljoprivrednici primaju plaćanja od države (EU) iz nekoliko razloga od kojih je svakako najznačajniji onaj da bi hrana koju proizvode bila cjenovno prihvatljiva svim građanima.

Razina dohotka daleko niža od ostatka gospodarstva 

Naime, razina dohotka koju imaju poljoprivredni proizvođači je daleko niža od ostatka gospodarstva i iznosi nekih 50 posto (50,8 posto u 2020. godini; 40,53 u 2017. godini). To znači da jedan poljoprivrednik od svog rada zaradi 50 posto manje od nekoga tko npr. radi u rudniku, kemijskoj industriji ili turizmu za istu količinu rada.

Poljoprivrednik koji bi htio za svoj rad, težak rad, biti plaćen kao i netko u ostatku gospodarstva, cijene svojih proizvoda bi trebao podići za 50 posto, što znači da veliki dio stanovništva ne bi bilo u stanju kupiti tu hranu već bi vjerojatno gladovali.

Iz tog razloga država kompenzira poljoprivredniku dio tog gubitka.

S obzirom na to da plaćanje proizvodnje ima negativni utjecaj na cijene proizvoda na tržištu, odnosno remeti ih, 1995. godine u sklopu Svjetske trgovinske organizacije potpisan je Sporazum o poljoprivredi čime su se članice obvezale davati potpore koje neće remetiti cijene na tržištu.

Što sad to znači?

To znači da ako bismo poticali npr. proizvodnju lubenica, a ne bismo poticali proizvodnju lješnjaka, dogodine bi većina proizvođača proizvodila lubenice, one bi na tržištu dominirale, a njihova bi cijena, zbog proizvedene količine, bila daleko manja nego godinu prije toga, pa bi poljoprivredni proizvođač opet bio na gubitku.

Zašto plaćanja po hektaru?

Takav sporazum ide na ruku nama malima s obzirom da kada ga ne bi bilo, jedna Njemačka bi mogla dati mnogo više svom poljoprivredniku od jedne Hrvatske, ali zbog Sporazuma može dati u postotku jednako.

Na temelju toga se došlo do odluke da se plaćanja poljoprivrednicima obavljaju po hektaru površine bez obzira koja je kultura na njima, dokle god je ta površina pogodna za poljoprivrednu proizvodnju.

Na taj se način ne utječe na to što se proizvodi, a poljoprivrednik ipak dobiva dio koji mu zatvara onaj minus od 50% uz zadržavanje relativno povoljne cijene.

Obzirom da nivo plaćanja kroz izravne potpore dohotku nije dovoljan da bi se zatvorio jaz od tih 50 posto dohotka, poljoprivrednicima se isplaćuju i drugi oblici potpore, poput plaćanja za otežane uvjete gospodarenja u područjima s određenim ograničenjima, zelena plaćanja ili eko-sheme, plaćanja za zaštitu okoliša i slično.

Nadalje, s obzirom da se poljoprivredna proizvodnja obavlja na većem dijelu kopnene površine, najlogičnije je da se pitanja zaštite okoliša, borbe ili prilagodbe klimatskim promjenama poput sekvestracije ugljika, zaštite voda, zaštite ili poboljšanja bioraznolikosti, obavlja baš na tim površinama – za to su poljoprivrednici dijelom dodatno plaćeni s obzirom da čine veliku uslugu za sve nas.

Ne umišljamo si valjda da bioraznolikost možemo štititi ili unaprijediti iz svog stana?

To što imamo velike parkovne površine po gradovima ne znači ni pišljiva boba u odnosu na ono što mogu poljoprivrednici, a biste li vi sudjelovali u aktivnostima od općeg interesa ako za to niste nikako stimulirani ili nagrađeni? Pa ne vjerujem. Jedino po kazni.

U cjelokupnom zbroju tih plaćanja, poljoprivrednik još uvijek nije niti blizu prosjeka zarade općeg gospodarstva, a često zaboravimo da on ne radi u kancelariji od 8 do 16 sati. Često zaboravimo i odakle smo došli.

Ono što mi vidimo su veliki isplaćeni iznosi pa nam odmah proradi žlijezda "jal-njača".

I onda, neoliberalni ekonomisti krenu sa: zašto bismo plaćali da poljoprivrednici rade? Aj da ne plaćamo? Koliko dugo ćemo biti u miru kada nema hrane ili je ne možemo priuštiti – dakle, mi dijelom financiramo i mir. To nikada ne smijemo smetnuti s uma.

Mnogo je članaka zadnjih tjedana o tome kako se plaća "prazna štala" ili "neobrađena zemlja". Na sreću, štale se ne plaćaju, a prazna zemlja ima svoju logiku i potrebna je koliko god netko sa svog balkona na Jelačić placu misli da se to ne treba plaćati.

Zemlja, tlo, je osnova poljoprivredne proizvodnje i o njoj, njenoj kvaliteti, njenim svojstvima i pravilima postoje tisuće napisanih knjiga.

Plodored uključuje i odmor tla ili ugar. I da, to se opravdano plaća. Poljoprivrednici na Bliskom Istoku su još prije 6.000 godina shvatili važnost plodoreda, ali danas očito ima nekih koji misle da to ne treba.

Stav o potporama

To što je nečiji prijatelj jeftino kupio poljoprivredno zemljište i za to će primati poticaje – dok god to zemljište drži u stanju pogodnom za proizvodnju – ne čini ga prevarantom niti državu ludom – na to ima pravo i to je dobro.

Nije li bolje da netko parcelu pokosi ili uzore nego da po njoj raste ambrozija ili neka druga nemilica. Nitko ga ne može i ne smije natjerati da na toj zemlji nešto uzgaja – to je suprotno pravilima. Ta pravila proizvod su nekoliko stotina godina znanstvenog rada i jedno 40-ak godina pregovora u sklopu Svjetske trgovinske organizacije (STO) odnosno Općeg sporazuma o carini i trgovini prije STO-a.

Sa strane poljoprivrednika, stav o plaćanjima je jednako pun nerazumijevanja.

To je mana s neba koja pada i oni imaju pravo na nju bez poštivanja dogovorenih pravila ili uz nastojanje da postoji što manji broj ograničenja ili uvjeta.

Jednom mi je jedan mljekar na Kordunu rekao: kad dobijem novac od mljekare to čuvam i prebacujem kao da je sveto, a kad dobijem novac od potpora – e tad se kupuje.

Valja imati na umu da je to javni novac, novac svih poreznih obveznika koji imaju pravo znati kako i na što se troši, pod kojim uvjetima i što ja, kao porezni obveznik dobivam za svoj novac.

Znači, imamo novca koliko imamo, i ja ti mogu platiti 100 jer više nemam, ali ako ti još smanjiš upotrebu pesticida, onda ti mogu platiti još 10, ako poštuješ plodored zbog zaštite tla i bioraznolikosti, onda ti platim još 10 i tako dalje.

Prekinuti začarani krug 

Tu se uvijek suprotstavljaju zaštita okoliša i poljoprivreda. Odnosno potrebno je prekinuti začarani krug tko šteti, a tko hrani.

Poljoprivreda je zagađivač, tu dvojbe nema, ali poljoprivreda nas istovremeno hrani.

I u konačnici, nije to ništa drugačije od načina na koji je vrt sadila moja pokojna baba – ne grah na grašak, ne luk na luk, mrkvu kroz luk. Samo što je to ona radila zato jer je tako radila njena mama (i susjeda), a mi danas radimo zato jer znamo da tako smanjujemo potrebu za pesticidima.

Dakle, novac za potpore nije apsolutno pravo već ovisi o raspoloživosti sredstava i uvjetima koje netko mora imati ili radnjama koje mora poduzeti. Kao i svaka stvar koju financiramo našim novcem, javnim novcem.

I najvažnije, ne bavimo se poljoprivredom zbog države već zbog svog profita, a država, prepoznajući važnost i značaj poljoprivrede i poljoprivrednika pomaže u zatvaranju onog 50-postotnog jaza, ali i dodatno plaća aktivnosti koje su od općeg interesa.


Tagovi

ZPP EU Strateški plan RH Svjetska trgovinska organizacija Poticaji Potpore u poljoprivredi


Autor

Krešimir Ivančić

Više [+]

Međunarodni stručnjak s dugogodišnjim iskustvom rada u području strateškog planiranja politike ruralnog razvoja i poljoprivredne politike, kohezijske politike Europske unije te uspostave kontrolnih i upravljačkih sustava, procedura i regulatornog okvira za upravljanje pomoći EU.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Demonstracija čemu služi rollbar u kombinaciji s pojasom na traktorima bez kabine. Jedno bez drugog nije učinkovito. U cilju zaštite života farmera i prevencije ozljeda kampanju provodi talijanska regija Emilia Romagna Na sajmu #EIMA u Bolo... Više [+]