Poljoprivrednici su taoci tajkuna i uvoznika!

"Za mene je šećerna repa prošlost. Na moje njive ona neće više", priča nam jedan veliki poljoprivrednik koji je svake godine sijao minimalno 300 hektara šećerne repe. Toliko su ga naljutili da on jednostavno s njima ne može više raditi. Ne samo što su ga po ugovoru financijski oštetili, već je s njihovim odnosom prema njemu kao partneru razočaran.

Prvo je radio s osječkom šećeranom, njihova suradnja trajala je točno 10 godina i upravo ih je napustio zbog osjećaja da ga manipuliraju. Tada je od njih dobio i plaketu kao najbolji proizvođač. No, problem je upravo u tome odnosu. I počeo je raditi s virovitičkom šećeranom. I ove godine je prekipjelo. Prvo su bez obzira na potpisani ugovor drastično smanjili cijenu. Ljudi se s tim nisu slagali. I onda su šećerane napravile nešto što nitko ne voli. Ucjena. A ucijenili su ih time što su se zaprijetili da neće odvesti repu s polja.

Poljoprivrednik u raljama tajkuna u prerađivačkoj industriji

"Da sam imao pedeset ili šezdeset hektara, preorao bih. Nema šanse da bi to dozvolio. Ali 300 je ipak mnogo. I onda je počelo dalje", priča poljoprivrednik koji ne želi da ga spominjemo imenom. Kaže, priča je za sve ista. Umjesto očekivanih devet ili 10 primjesa, tvrde da imate 21, pa vam s digestijom ne daju da spustite opravdano razinu. Kraj naše suradnje zauvijek, ističe naš sugovornik.

O čemu se tu radi. Nije tu samo riječ o preradi šećerne repe. Stvar je u tome da je nekolegijalan i neetičan pristup poslu, odnosno zajedničkom poslu koje u ovom slučaju obavljaju poljoprivrednici i preradbena i prehrambena industrija. Prije neki dan posjetio sam jednog malog proizvođača mlijeka. Ima 20 krava i klasičnu mužnju malim muznim strojem u kantu. Cijenu su mu srozali na 1,6 kuna za litru iz raznoraznih razloga. I tu se radi o tome, uzmi ili ostavi jer ako nećete po toj cijeni, mi ćemo one količine sirovina koje nam nedostaju uvesti.

Neetičan odnos prema poljoprivredi

Jedan svinjogojac nam pak priča kako ni s jednim organizatorom otkupa ni klaonicom ne može ući u neke kvalitetne odnose. Jednostavno vas zakidaju na cijeni, na mesnoj jedinici. Ne žele uzeti svinje kada su teške 90 kilograma pa vas puste do tova od 120 i više kilograma. Tada vam više nema druge nego da svinju na kojoj mnogo gubite hraneći ju, date za bagatelu samo da oslobodite prostor u tovilištu. Sve je isto. Odnos proizvođača i prerađivača je u Hrvatskoj na izuzetno lošem nivou. No, tko je tu kriv? U prvom redu je to politika koja je stvorila takvo okruženje. Ali i ona politika prije 10, 15 i 20 godina koja je omogućila tajkunizaciju hrvatske prerađivačke industrije. Tajkuni, ono što nisu zadržali su prodali strancima i sada su naši poljoprivrednici taoci stranih uvoznika.

Razgovarali smo s Albertom Dessa, zastupnikom u Europskom parlamentu i koordinatorom EPP grupe u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj koji je u pratnji HSS-ove europarlamentarke Marijane Petir obišao nekoliko slavonskih i baranjskih poljoprivrednika. Dessa je inače član uprave jedne mljekare u Njemačkoj i gotovo je zabezeknut ovom situacijom kod nas. Kod njih je normalno da su upravo poljoprivrednici većinski vlasnici i mljekare i klaonica. I tada nije moguće da se ta industrija tako odnosi prema ljudima koji rade za njih. Veliki prerađivači kupuju od tih osnovnih mljekara. Ali u Njemačkoj je nezamisliv takav odnos.

Desetljetna javna osuda

Svima onima koji su dozvolili da vlasnici šećerana, mljekara, klaonica i silosa postanu ovi koji danas jesu zaslužili su barem osudu, i to javnu. Da su poljoprivrednici i radnici većinski vlasnici šećerana i mljekara, imali bi drugačiju situaciju. Sada nitko više ne zna što se da napraviti. Ostajemo u raljama tajkuna i uvoznika koji su došli toliko daleko da su već i vlasnici tvornica u Hrvatskoj.