• Izmeđ međe
  • 26.03.2021. 12:00

Opstanak sela? Stisnuti gas i što više poticati preradbenu industriju

Ruralni razvoj potiče izgradnje cesta, kanalizacije u našim selima, što valjda općine traže. No jedini put opstanka je jačanje prerade jer džabe su sve donacije stoke u petrinjsko područje ako industrije ondje prerađuju meso iz uvoza.

Foto: Vedran Stapić
  • 274
  • 181
  • 0

Ako imamo mljekaru, zaposlene i druge poslovno vezane djelatnosti prirodno je da moramo u okruženju imati i farme krava. Samim tim mora biti i proizvodnja hrane za te životinje uspostavljena na zavidnoj razini. Imamo li silos i pekaru te tvornicu tjestenine u blizini treba biti proizvodnja žitarica. Klaonica, mesna industrija, mesoprerada - sve to tjera komercijalni sektor da osigura sirovinu. Ona se, istina, može uvesti, ali ne uvijek onoliko koliko treba. Bolje je u blizini tvornice osnovnu količinu osigurati i na vrijeme ugovoriti proizvodnju. Pojavi li se nedostatak, lako se može potražiti i na vanjskom tržištu.

Ima i drugi put. Ako imate mnogo krava u jednom kraju normalno je da se osjeti potreba da se u vlasništvu ima mljekara pa i bolje zaradi prodajom finalnog proizvoda. Bolje prodati sir, nego li svježe mlijeko. Tako je isplativije i prodati u inozemstvo kulen, kobasicu i šunku nego li žive svinje pa da nam ih oni kroz svoje trgovačke centre vrate kao parizer, mortadelu i neku kvazi šunkaricu. I sada je potreban klik. Mora kliknuti između proizvođača sirovine i vlasnika preradbene industrije.

No da između njih dođe do takve kemije mora netko pomoći. U našem slučaju su to Vlada, Ministarstvo poljoprivrede i njihove institucije. Lako je ako ima proizvođača sirovine i onih koji ju otkupljuju da bi preradili. Onda je moguće nešto povezati i praviti uvjete za rad jednih i drugih, kao i za suradnju te međuovisnost. A da rezultat na kraju bude u interesu cijelog društva.

Mljekare u Italiji uglavnom su u vlasništvu zadruga i udruga uzgajivača

Možda bi bilo najnormalnije da se proizvođači sirovine udruže i postanu vlasnici preradbenih kapaciteta. Dakle, tvornice. Mljekare, uljare, mesne industrije. To smo imali i kod pretvorbe, no okrenuli smo naopačke. Pa sada proizvođači šećerne repe nisu suvlasnici šećerane što su nekada bili, ili pak farme krava vlasnici mljekare. Jer u biti što je nekadašnji kombinat s 30 tisuća hektara zemlje i uljarom? Ratarska firma koja ima svoju tvornicu odnosno uljara ima svoju sirovinsku bazu. A dio koji je plus je kooperacija. U ondašnjim slučajevima imaš ratarske površine. Moraš nešto sijati. Pa siješ šećernu repu jer imaš svoju šećeranu, a siješ i pšenicu jer imaš svoju industriju tjestenine i brašna. Imaš deset farmi krava na kombinatu i normalno - imaš i mljekaru. Kod nas je pobrkano. Farme krava ostanu ratarima, a vlasnik mljekare bude netko deseti.

Da ne pričamo priče, spomenut ćemo kako su mljekare u Italiji uglavnom u vlasništvu zadruga i udruga uzgajivača mliječnih farmi. Znači, mi smo to imali. Dakako, kao i kod svih plus kooperacija to je sigurnost za okolne poljoprivrednike. Što sada dalje? Što prije koristiti sva moguća europska sredstva da se očuva ovo malo prehrambene industrije. I još je ojačati i proširiti, osnivati nove. Jer jedini ispravan put je da ta prehrambena industrija održava proizvodnju sirovine u našim selima. Dati obavezno podršku svakom udruživanju poljoprivrednika i da oni potiču podizanje novih preradbenih kapaciteta.

Imamo malih pogona. Žilavih poduzetnika. Onih koji razbijaju predrasude, zidove i razbijaju vrata birokracije. Njima treba EU i državnih injekcija da se prošire i ojačaju. Vlada ne mora dati novce. Daje EU. Ali mora smanjiti birokraciju i stvoriti uvjete da svi oni kupuju sirovinu od domaćih ljudi. Na našim njivama, a ne da uvoze sirovinu i prerađuju. Da ne bude zabune, uvijek se jedan dio mora uvoziti. Svaka prehrambena industrija ima svoja pravila i zahtjeve koje ne može osigurati domaći seljak. Nešto će zafaliti. Imate tortu, ali šlag se mora dodati.

Poticanje preradbenih kapaciteta 

Nedavno je na natječaju ruralnog razvoja došlo sredstava za preradbene pogone. Na prste jedne ruke, doduše, mora se priznati, ali daje nadu. Mesnoj industriji Ravlić d.o.o. dodijeljena je potpora u iznosu od gotovo 27 milijuna kuna kroz operaciju 4.2.1. "Dogradnja i opremanje pogona prerade mesa" i s pravom očekujemo da će se u tom objektu klati stoka okolnih stočara. Kroz operaciju 6.4.1. "Razvoj nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnim područjima", također iz PRRRH, dodijeljeno je 1,34 milijuna kuna Obrtu za tradicionalnu proizvodnju i poljoprivredu Đanić iz Podgorača koji se bavi proizvodnjom rakije, likera i drugih alkoholnih pića iz voća okolnih voćara.

I Marko Pipunić je uspio dobiti sredstva za već izgrađene pogone za preradu mesa. Lijepo je vidjeti da mjerama ruralnog razvoja obnavljamo ceste, vodovod, gradimo kanalizaciju u našim selima, ali stisnuti gas treba u podizanju, kao i širenju preradbenih kapaciteta. U redu je što naši poljoprivrednici dobivaju poticaje, ali pravi poticaj je kada ih prehrambena industrija zbog svojih kapaciteta i potreba traži sve više i više robe. I naravno, to pristojno plati.

Tako primjerice, džabe su sve donacije stoke u petrinjsko područje ako mesne industrije Gavrilović i Vrbovec na tom području prerađuju meso iz uvoza. I zato tu treba poveznica koju mora osigurati država. I prehrambena industrija zna svoju cijenu rada, kao i naš poljoprivrednik. Smetnje ne smije biti i tada će doći do revitalizacije i našeg sela. I ne smiju mjere Ruralnog razvoja biti jedine koje će pomoći ovoj industriji. Mora ih se još smisliti i nešto mora valjda i država potaknuti. Ili da jednostavno kažemo negdje i država mora olabaviti jer i ona je veliki teret svakom poduzetniku u tom području.

Nije baš sve zbrkano. Imamo situaciju u Žito d.o.o. da imaju ratarstvo, kooperaciju i uljaru. Bivši Agrokor, sadašnja Fortenova, ili kako će se ubuduće zvati taj koncern, ima smisla. Imaju farme pa i mesnu industriju. Pa ima smisla da imaju i svoju mljekaru u Osijeku, kao i pogon za proizvodnju sira u Belom Manastiru. Imaju vinograde pa i vinariju. Ima tu drugih problema, ali to je put kojim treba ići. I mora toga biti mnogo, mnogo više i sve se mora preraditi kod nas.

Otkup domaćeg i prerada kod nas 

Dio industrije je uništen nepovratno. Šećerane, mesna industrija u Belju, Valpovu, Vinkovcima, Đakovu, Županji, Slatini... No, mora se podizati nova. Za priznati je i da je dio toga moralo propasti jer je tehnološki bilo zastarjelo ili su jednostavno neke kod nas i u svijetu prestale postojati kao što su proizvodnja šibica od drveta. Ili prerada lana i slično. Međutim, mi danas imamo mladih i malih poduzetnika.od koji se mora napraviti kotač zamašnjak cijele poljoprivrede.

"Ovaj dan za Mesnu industriju Ravlić predstavlja veliku prekretnicu u poslovanju. Bez jake poljoprivrede nema ni jake države i upravo zbog toga smo izrazito sretni i ponosni što je ovaj projekt prepoznat kao značajan korak, ne samo za nas, već i za čitavu poljoprivredu Republike Hrvatske, a osobito razvitak ruralnog prostora Slavonije“ izjavio je Mario Ravlić, predsjednik Uprave te mesen industrije.

"Iako se koronakriza odrazila na naše poslovanje, ovim sredstvima i projektom ukupne vrijednosti oko 2,5 milijuna kuna uvjereni smo da ćemo otvoriti nova radna mjesta i da ćemo se vratiti na staro. Ovdje govorim i o 50 kooperanata od kojih otkupljujemo voće – i oni će, kao i mi, zasigurno biti vraćeni na nivo poslovanja prije krize već od ovoga ljeta", rekao je vlasnik spomenutog obrta, Goran Đanić. Upravo to trebamo.

No, trebamo Đanića kojega ćemo poticanjem natjerati da uskoro govori o 500 kooperanata, a ne 50. Ako je on taj koji pokaže da može vući onda ga treba upregnuti. I sve koji danas pokazuju mogućnost razvoja. Primjerice, nema one stare klaonice i mesoprerade u Đakovu. Ali ima nekoliko danas dobro razvijenih mesnica i prerada kojima treba omogućiti na području tog grada da budu i sto puta jači od nekadašnje đakovačke klaonice. 


Tagovi

Ruralni razvoj Ravlić Đanić Preradbeni kapaciteti Prehrambena industrija


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Svega ima na našim poljima :O Uz namještaj gratis miševi :D

Izvor: https://www.facebook.com/plodzemlje/posts/368347981457945