Ne morate jesti sintetičko meso, ima prirodna alternativa

Žive u svim mogućim šumama, na svim kontinentima, ima ih bar 100.000 vrsta, još ih ni znanost nije sve prebrojala, razlikuju se od kraja do kraja - gljive su bile i ostale važne za ljude, posebno za poljoprivrednike.

U biologiji se nalaze blizu biljaka, naročito povrća, ali, nisu povrće i nisu ih smatrali povrćem ni najdavniji preci današnjih kuhara. U prirodi, tu su, blizu, treba samo zaći u šumu. Negdje su jelo, negdje lijek, negdje začin, čak vrlo skup. Uspješno zamjenjuju meso u prehrani (zato ih negdje zovu "šumsko meso"), lako su probavljive i ukusne za jelo. Mogu se brzo pripremiti i važno je da budu potpuno skuhane ili ispržene, jer sirove nisu sigurne za jelo. 

U početku su rasle u šumama gdje im je prirodno stanište, bez ikakvog utjecaja ljudi, nitko ih nije uzgojio. Kad bi naišla glad ili počeo post, netko bi već otišao u šumu nabrati gljiva za lonac ili za prodaju na tržnici. Plemstvo ih je jelo kao specijalitet, a seljačka sirotinja, kad nije imala puno hrane za izbor. Pored oko 300 vrsta jestivih, postoje na tisuće nejestivih (jer su neukusne), a i onih ekstremno otrovnih, poznatih još antičkim narodima.

U prehrani koristi se oko deset vrsta. Kod nas su poznate jestive gljive blagva, smrčak, vrganj, neke vrste tartufa, lisičarke, bukovače, a najpoznatiji su i u prehrani najzastupljeniji šampinjoni, radi svake sigurnosti. Oni se uzgajaju na farmama i u poljoprivrednim domaćinstvima, a s gljivama iz šume treba postupati s najvećim mogućim oprezom.

"Najeo se ludih gljiva"

Nije preporučljivo brati ih u vlastitoj režiji, to treba učiniti stručnjak. Po narodnom vjerovanju, koje je znanost potvrdila, svaka jestiva gljiva ima svoju otrovnu bliznakinju.

Neke od ovih otrovnica, na primjer muhara i ludara, ušle su u narodne izreke - "govori kao da se najeo ludih gljiva", jer zaista izazivaju halucinacije s višesatnim besmislenim govorenjem ili smijanjem. Druge, naročito pupavke, mogu biti smrtonosne čak i ako se otrovanom odmah ukaže pomoć.

Možemo li se prevariti skupljajući divlje šampinjone?

Drevni narodi znali su za ove učinke pa su halucinogene gljive koristili u obredima kod kojih se pada u trans, a otrovne za eliminiranje onih koji su im smetali. U sok od otrovne gljive potapali su vrhove svojih strijela i bodeža. Za potpalu su koristili gljivu "trud", koja raste na drvetu, uopće nije za jelo, ali je odlična kad treba brzo upaliti vatru.  

U varivo, turšiju, gulaš

Jestive gljive sadrže proteine, vlakna, antioksidanse, beta glukan, koji smanjuje rizik od dijabetesa, većinu vitamina B grupe, važnih za imunitet i pravilno funkcioniranje živčanog sustava, bakar i kalij. Navodno, neke vrste mogu usporiti napredak Alzheimerove bolesti. Uz potrebne mjere opreza, mogu se jesti redovno. Pripremaju se u varivu, kao turšija, ili jednostavno propržene pa servirane. U posnoj verziji pojavljuju se i na ručkovima i večerama.

Trgovački lanci obavezno imaju u ponudi šampinjone, a ponegdje i bukovače ili lisičarke. a ulaskom azijskih ljekovitih gljiva u modu, sve češće se viđa i gljiva shiitake. Tartufi, cijenjeni još od vremena Rimljana, po pravilu su dovoljno skupi da prosječan potrošač ne može priuštiti sebi ni prah od njih, kao začin.  

Ova namirnica ne zahtijeva puno, a po pravilu nagradi uzgajivača dobrim rodom u skromnim uvjetima. Također, kao odlična zamjena za meso, baš u vremenu kad se svi više govori o upotrebi sintetiočkog, može biti rješenje za vječiti problem nedostatka kvalitetne hrane.