Nazovimo stvari pravim imenom

Hoće li konačno netko imati hrabrosti priznati da godinama stojimo u mjestu? Isti mjesec, isti problemi - i tako već godinama. Nije li to očiti znak da se radi krivo ili ne radi gotovo ništa po pitanju razvoja odnosno promjene stanja našeg agrara. Osnovni alat koji u kapitalističkom modelu služi promjenama ponašanja je novac - putem kojega država može i mora u obliku potpora usmjeriti događaje u smjeru održivog razvoja. Pri tome mora dati odgovore na probleme razvoja pojedinih sudionika na tržištu i podizanja kvalitete života u ruralnim sredinama. Proučavajući strukturu isplaćenih poticaja nameću se brojna pitanja, a zaključci se sami kreiraju.

Koga, kako i zašto poticati

Samo birtijaški filozofi ne mogu razumjeti zašto se poljoprivreda potiče iz proračuna, ali na njih ne želim trošiti suvišne retke ovog teksta, jer očito je da su zalutali u temu o kojoj ne znaju gotovo ništa, ali vole raspravu. Za potrebe ove priče reći ću samo da sigurno želimo jesti, danas i ubuduće, a otvoreno tržište stvara sliku da je sve dostupno i moguće kupiti - pa upravo to zbunjuje navedene pojedince u njihovim besjedama. Ratovi, prirodne katastrofe i drugi neplanirani poremećaji tržišta koji nisu dio njihove kalkulacije, jasno sugeriraju da barem osnovnih namirnica moramo imati dovoljno za svoje potrebe, ne ulazeći dodatno u temu potrebe robnih rezervi.

Kako i koga potičemo? Na ovom pitanju se stvari grozno kompliciraju, po sve one koji su danas na popisu Agencije za plaćanje. U ovom navodno najpoštenijem linearnom modelu poticanja (svima isto po jedinici površine) poljoprivrede koji je zapravo logika ZPP-a EU, imamo brojne probleme koji stoje godinama. Ono što je već prije potencirano, poticaji moraju u sebi imati komponentu razvoja. Na što se potiče nekog ratara koji prijavi 7ha za potporu za izravna plaćanja? Potiče ga se na životarenje, stalne prosvjede, ili da budem krajnje sarkastičan - na samoubojstvo.

Idemo se jednom složiti koji su to donji limiti kada govorimo o profesionalnom bavljenju poljoprivredom. Znate li koliko je isplaćenih potpora manjih od 2.000kuna bilo prošle godine? Više od 25.000 (slovima: dvadesetpet tisuća) subjekata je na svoje račune dobilo iznos koji je manji od 2.000kn. Moramo odvagnuti i reći da li netko sa pola ha jabuka ili krumpira ima šanse opstati na tržištu, a da još uvijek ne govorimo o razvoju. Samo o preživljavanju.

Drugo je pitanje kako smo u isti koš postavili Todorića (Belje, Vupik, PIK Vinkovci), Pipunića (Žito), Matića/Krstičevića (M SAN), Moralića (Kutjevo), koji hektare broje u tisućama pa i desetcima tisuća - sa običnim poljoprivrednicima koji obrađuju 20, 50, 100 ili 300ha? Trebamo li njima pogodovati da budu još veći? Onaj koji razumije logiku kapitala zna da 700kn po hetkaru za onog od 5ha i 5.000ha nije i neće biti isto. I da kalkulacija proizvodnje neke žitarice nije ni približno ista kada pričamo o desetcima ili tisućama hektara.

Rješenje zagonetke

Za one prve koji su ispod nekog minimalnog limita ekonomski rentabilne proizvodnje treba priznati da su bliži ministarstvu socijalne politike Milanke Opačić nego poljoprivrede Tihomira Jakovine. Naravno da ne mislim da ih treba obrisati sa karte ili zaboraviti, dapače i oni moraju imati perspektivu i mogućnost opstanka na selu. Ali s obzirom na demografska obilježja tih ljudi, gospodarstava ili domaćinstava - njima treba i drugačiji pristup i pomoć druge vrste. Pogledajmo malo na strukturu sela u Međimurju ili Istri - nije svaka kuća poljoprivredno gospodarstvo. Srž logike razvoja moraju biti svi oni između velikih i malih, oni su stup hrvatske poljoprivrede i sela. Njima vrijedi dati potporu jer će oni sutra, uz pametan rad i dosta sreće, zaposliti sina od svog susjeda, sagraditi silos ili pokrenuti neku dodatnu djelatnost. I na taj način i sačuvati selo od propadanja.

Potpora za najveće mora biti umanjena za nekakav faktor veličine. To je dio na koji svi u Ministarstvu zatvaraju oči i prave se da nisu mogli ili smjeli. Očito je da sponzori predizbornih kampanja imaju povlašteni status. A upravo tu je rješenje slagalice za Slavka i Tihomira. Da po principu Robin Hood-a malo skinu bogatima i pomognu onima koja je pomoć potrebnija. Kada bi se napravile te dvije korekcije, s najmanjima (socijala) i najvećima (umanjenje), ostalo bi dovoljno desetaka ili stotina milijuna kuna za uspješno poticanje i razvoj najpotentnijih iz jednako velikog budžeta.

Samo stvari trebamo nazvati pravim imenom.

Autor: MMK