Moramo pronaći novoga vođu!

Treba nam novi vođa. Sad je vrijeme za svojevrsni živi zid za hrvatsko selo i poljoprivredu. Imamo nekoliko vođa hrvatskih seljaka kojima se ne može mnogo zamjerati i nema im se što previše stavljati na teret. Sve što kažu stoji. Najčešće se u medijima spominju Antun Laslo i Mato Brlošić. Jedan je predsjednik jedne udruge, a drugi Hrvatske poljoprivredne komore.

Nisu ni loši, ali trebamo jače, novije i snažnije. No, kako nema u politici nekoga novoga života za bivše političare, za one političare koji promijene stranku, ili pak one koji osnuju stranku, teško da mogu i njih dvojica biti ti koji će sve poljoprivrednike povesti u takvu odlučujuću bitku. Oni svakako trebaju biti tu, moraju sebe i svoje institucije staviti u takvu jednu službu, ali vrijeme je za potpuno novu osobu koja će okupiti apsolutno sve kategorije.

Neka se momci ne ljute, ali djeluju već 15 i više godina i tu je kraj. Kao što se hrvatski birači ne mogu povesti samo tako za nekim novim SDP-ovcem, HDZ-ovcem ili nekim tko je bio kod njih ili s njima. Za ovakve pozive u apsolutne prosvjede, morat će se pronaći neki novi Vilibor. Ne mislim da to nužno bude jedan čovjek, ali više njih ili više institucija. No, vrijeme je. Europa trenutno tako diše i hrvatski poljoprivrednici moraju se uključiti. Svugdje u Europi, osim u Hrvatskoj, poljoprivrednici i proizvođači hrane imaju podršku javnosti.

Kako ljudi ide život na selu?

Kod nas se dogodilo nešto neobjašnjivo, a to je izgleda u vezi s hrvatskim mentalitetom da gradsko stanovništvo ima potpuno krivu interpretaciju života na selu i i života od poljoprivrede. I to nažalost, čujemo najčešće od onih koji rade u nekoj od gradskih, državnih ili komunalnih institucija. A uvijek znam reći. Što može čovjek koji živi na selu. On, žena i djeca ne mogu raditi u državnom zavodu, jer ga tamo nema. Ne mogu baš ni u županijskim i gradskim uredima jer ih u Habjanovcima, Štrigovi, Brusju nema. Isto tako ne mogu ni on ni njegova obitelj raditi niti u bolnici ili domu zdravlja jer u Banovini toga nema.

Ako moraju ići liječniku, moraju sjesti u automobil i odvesti se deset, dvadeset i više kilometara. A uvijek moraju imati goriva u rezervoaru. Jer je najbliža benzinska pumpa udaljena 10 km. I tako, mnogo je toga što karakterizira život na selu i od poljoprivrede. Vrijeme je doista podići prosvjede jer su poljoprivrednici ugroženi kreditima u švicarskim francima, blokirani su, a dere ih država i svi ostali gdje god stignu. Ma to je doista sazrelo vrijeme. Kažem, teško građani to razumiju. Evo jedan primjer. Ako želite sijati šećernu repu, morate to raditi s nekom od šećerana. Ne možete posijati pa onda gledati što ćete s njom poslije i nuditi okolo. A ako hoćete raditi sa šećeranama, morate od njih uzeti i repromaterijal. I evo primjera.

Morate ostaviti bjanko zadužnicu na pola milijuna kuna, ako će te od njih uzeti i petinu toga iznosa. Ako će te uzeti pet tisuća kuna više, onda morate ostaviti bjanko zadužnicu u iznosu od milijun kuna. Bojim se da bi netko mogao reći - pa što? Ali valja podsjetiti da on tom zadužnicom za običan posao kojim prehranjuje svoju obitelj, na bubanj stavlja svu svoju obiteljsku imovinu, kuću, djecu, unučad i baš sve. Sve je u žrvnju i ako ne bude dobro, svi će ga samljeti. A profesor na fakultetu, sudac, službenica, najveći rizik imaju da se ujutro ustanu i dođu na svoje radno mjesto. Ne vjerujemo više nikome. Ljudi se s pravom boje bivših i starih.

Foto: PIXSELL