Mi jednostavno ne cijenimo rad

Mi jednostavno ne cijenimo rad i plodove rada. Bio sam neki dan na natjecanju orača u Sloveniji. A bio sam i kod nas u četiri županije. Pa ljudi su ponosni na seljake, na poljoprivrednike. Oni cijene njihov trud, a na seljacima se vidi da uživaju u tome što svojim radom proizvode hranu. Kod nas vas svatko omalovažava, "isprdava" što vozimo automobile, a ne jašemo magarce kako bi oni htjeli. Dok taj stav u našoj zemlji ne promijenimo, nema kruha za nikoga. A znate tko to prvi treba promijeniti. Političari. I oni veliki i oni mali. I oni gore i oni dolje.

Turizam je velika šansa za sve. Čudo jedno. Nije mi jasno što stalno netko nešto broji. Pa iskreno rečeno, puni smo ko šipak. A sada, da su tu još proizvodi naših seljaka, sve bi bilo bolje i veselije. I sad je to muka od tih silnih općina. Da je to ipak na višem nivou, sve bi se lakše organiziralo. Ovako, puno baba kilavo dijete, ali nitko ne misli na to dijete pa je još kilavije. Evo primjerice u svim našim mjestima duž obale postoje neke tržnice. Tko po njihovim cijenama može tamo dobiti štand od poljoprivrednika. Nitko. Ni na tržnici, a ni na onim štandovima koji se postavljaju uzduž rive.

Što bi bilo državi da u svakom mjestu subvencionira općinama nekoliko štandova, gdje će biti isključivo roba poljoprivrednika, kako iz okolice, tako i iz unutrašnjosti zemlje. A i same općine bi se mogle odreći svoga dijela kolača. No, bolje im je ovako jer su prodavači drangulija, narukvica i lančića te plastičnih igračaka i hrpe kineskih krpica daleko sigurniji platiše. A od voća i povrća na klupama gotovo ništa sa sela. Postoji prodaja, ali se uglavnom radi o istoj robi kao što je ona u trgovačkim lancima. I skuplja. Vjerojatno turisti idu kupovati limune, naranče, jabuke na tržnicu u Hvaru misleći da to raste na otoku. A ono što raste na otoku, to je tek cijena da boli glava. Pa se tako na hvarskoj tržnici jučer kilogram smokava prodaje za 30 kuna. I eto na kraju našeg sela. To nitko neće kupiti.

Rješenje mora biti. Okrenuti se tim ljudima koji rade i dovesti ih ta tri mjeseca sa svojim proizvodima na obalu. Ne baš njih, ali netko mora organizirati njihovu robu. Ne samo tržnice. Mnogo je restorana, a i njima bi valjalo nešto ponuditi da zauzvrat kupuju domaću slaninu, kobasice, kulene, a i povrće i voće. Oslobodi ih dijela poreza. Ili jednostavno neka dopuste da se takva roba, takvo voće i povrće kupuje nekim jednostavnim postupkom i da se ugostitelju smanji neki od nameta za protuuslugu što svu salatu, kupus ili primjerice jabuke za desert kupuje na našem selu. Od naših zadruga i kooperacija. Ovako, svi novci i dalje idu uvoznicima. Restorani to sve kupuju uglavnom u Lidlu, Kauflandu i drugim trgovačkim kućama. Pa i maslinovo ulje je najčešće iz tih trgovina i nikada te masline nisu ni vidjele hrvatskoga sunca.

Foto: depositphotos.com