Lovci zeleniji od "zelenih"

Činjenica je da su ljudi više uništili prirodu u posljednjih sto godina nego u cijeloj povijesti čovječanstva. Zbog toga smo svjedoci poremećene bio-ravnoteže na svakom koraku. Na putu osvješćivanja da smo uništavanjem flore i faune ugrozili vlastiti opstanak, često se pokušavaju pronalaziti krivci za takvo stanje, posebno kada je riječ o ugroženosti životinjskog svijeta. Najčešće se upire prst na krivu stranu. Kada je riječ o smanjivanju broja životinjskih vrsta, odnosno divljači, okrivljuju se lovci koje se proglašava tamaniteljima životinja.

Istina je zapravo sasvim suprotna. Nažalost, tu istinu oni koji sebe često nazivaju "zeleni" ne žele čuti, a lovci se u svojoj samozatajnosti premalo obraćaju javnosti i premalo pričaju o svojoj ulozi u održavanju prirodne ravnoteže.

Zbog toga je sve veća gorljivost kojom se posljednjih godina blate hrvatski lovci, ali i svi drugi promicatelji lovno-gospodarske djelatnosti i poklonici lovačke vještine. Povod su najčešće dobivali medijskim praćenjem svečanih lovova u kojima su sudjelovale poznate javne osobe, zatim nesretni slučajevi u lovu ili stradavanja pasa lutalica na poljima i šumama u potrazi za hranom i ljubavi koju im nisu osigurali njihovi vlasnici. Nažalost, uvijek se u prvi plan stavlja krvoločnost lovaca i opasnost koja prijeti ljudima i prirodi od lovaca.

Ukazuje se na njihov primitivizam i postavlja pitanje kako u današnje vrijeme uopće može postojati u čovjeku praiskonski lovački instinkt koji je kroz povijest ugrožavao životinjski svijet i ekologiju. Gorljivost ide tako daleko da se postavlja pitanje kako jedno društvo na današnjoj civilizacijskoj razini uopće dopušta legaliziranje usmrćivanja bilo koje vrste i da lov kao ostavštinu primitivnih faza čovjekovog razvoja treba što prije ukinuti.

Namjerno prešućivanje korisnih učinaka lovačkih družina

Dobro poznata terminologija namjerno prešućuje mnoge detalje koji bi mogli uputiti na koristan učinak lovačkih družina na očuvanje biološke ravnoteže. Zaboravlja se činjenica da su poremećeni odnosi u prirodi rezultat uzmicanja prirodnih staništa divljači i životinjskog svijeta pred gramzljivošću čovjeka u potrazi za lagodnim životom. Pojedine vrste životinja nisu nestale zbog lova i lovaca, nego krađe šuma i čistih vodotoka, zagađivanja polja i izvora vode. To je prava istina koja se namjerno prešućuje. Zato bi o fenomenu lovljenja, koji je bio sastavni dio bilo kojeg kulturnog kruga u svijetu, pa tako i europskog, trebalo razgovarati na primjereniji način, oslobođeno bilo kakve isključivosti koju nameću skupine, uzimajući sebi za pravo da određuju pravila održivosti svjetskog okoliša sve manje ugodnog za život.

Pojedine vrste životinja nisu nestale zbog lova i lovaca, nego krađe šuma i čistih vodotoka, zagađivanja polja i izvora vode. To je prava istina koja se namjerno prešućuje.

Nije li važnije da se postavi pitanja: kako prirodi vratiti sklad?! Tko to može i želi učiniti? A, tko bi to mogao bolje učiniti od lovaca koji dobro poznaju divljač i njihove navike i koji strasno vole prirodu?

Protivnici lova ustrajno i nasilno odbacuju mnoge takve činjenice ne želeći uopće o njima raspravljati, a ne žele sebe ni educirati, ni uvažiti informacije koje bi mogle utjecati na promjenu ili barem korekciju njihovog stava. Kada bi se bez isključivosti promotrilo djelovanje lovačke populacije, odmah bi postalo jasno da je neprimjerenih lovaca sve manje i da ih zapravo više i nema. Sve se manje lovi zbog trofeja i mesa. Lovci su se posljednjih godina pretvorili u "zelene" više nego što su "zeleni" sami, jer brinu o životinjskom svijetu i prirodi više od bilo kojih interesnih skupina civilnog dijela društva. Uređuju životinjska staništa da budu što sličnija onima kakva su bila prije nego ih je ukrao čovjek.

Sve se manje lovi zbog trofeja i mesa

Brinu se o uzgoju životinjskih vrsta čiji je broj smanjen ili o povratku onih koje su nestale. Uređuju pojilišta i hranilišta u koja redovito donose hranu. Nastoje životinjama omogućiti što više mira i uspostaviti što prirodniji prehrambeni lanac kojemu nedostaju mnoge, od ljudi ukradene, karike. Brinu o skladnom suživotu čovjeka i prirode zanemarujući osobnu materijalnu korist bilo koje vrste i zato su zapravo najpogodniji zaštitari prirode jer raspolažu s dovoljno znanja o biologiji životinja i prirodi općenito, dovoljno saznanja o pravom stanju, a što je najvažnije, ne žale ni truda, ni novaca i vole ono što rade - strasno.

Dakako i odstrjeljuju divljač, ali samo prema ocjeni brojnog stanja, vrstama i spolu u svojim lovištima, stručno odabirući ono što ugrožena priroda sama nije u stanju izlučiti. Je li to primitivno ili neprimjereno današnjem stupnju razvoja ili općem stanju svijesti, nije da ocjenjuju, a ni odlučuju pomodarski pokreti, koji pronalaze krivce uvijek izvan svojih skupina.

Činjenica da nitko ne može biti zadovoljan postojećim stanjem u prirodi, najviše rastužuje same lovce, a daleko manje one koji samo pričaju o potrebi zaštite prirode i uživaju u lovačkom paprikašu ili uzgajaju u kavezima one kojima su unaprijed namijenili nož, ništa ne poduzimajući da se narušeni odnosi u prirodi promjene ili ublaže.

Foto: Bigstockphoto/sergei 777