Liberalne agrarne fantazije

U posljednje su vrijeme, prije svega preko tekstova liberalno usmjerenih internetskih portala, na medijskoj sceni sve češći prilozi o novozelandskoj poljoprivredi, odnosno sustavu bez državne potpore poljoprivrednicima uz pomoć kojih se želi dovesti u pitanje nužnost poljoprivrednih potpora u Hrvatskoj. Po već ustaljenom obrascu, u napadanju agrarnog sektora povlače se slični argumenti kojima se pokušava diskreditirati i sve ostale ekonomske grane koje su (in)direktno vezane za neki sustav državne potpore.

Glavno im je uporište u raspravi ugroženost pravednog tržišnog natjecanja te ideja da bilo kakav oblik uvoznih barijera sprječava kupce u slobodnom odabiru sukladno njihovim preferencama, a potvrdu u tome pronalaze u statističkim podacima poput onoga da se u Hrvatskoj od 2004. do 2015. godine dogodio pad poljoprivredne proizvodnje za 27 posto u odnosu na rast poljoprivredne proizvodnje Europske unije za sedam posto.

Čemu poticaji služe?

Sve zemlje u svijetu imaju neki oblik poljoprivrednih potpora s ciljem održavanja stabilnog dohotka seljaka, očuvanja ruralne sredine, okolišnog standarda i dobrobiti životinja. Osnovni cilj uvođenja takvih poticaja bio je da se jednu osnovnu ljudsku potrebu, a hrana to jest, učini dostupnom svim članovima društva - poput zdravstva, obrazovanja i ostalog za što svakog mjeseca izdvajamo kroz doprinose iz plaća. Svrha toga je i postizanje veće solidarnosti i uravnoteženosti među ljudima kada su u pitanju neke elementarne potrebe.

Inače, karakteristika je razvijenijih zemalja, a ne zemalja u razvoju, da više izdvajaju za poticanje poljoprivredi, što potvrđuje i nešto starije istraživanje agroekonomista Johana Swinnena ((Swinnen J. (1994) A positive theory of agricultural protection. American Journal of Agricultural Economics, 76, 1-14.)) koji je zaključio da postoji negativna korelacija između poljoprivredne zaštite i poljoprivrednog dohotka u odnosu na dohodak iz ostalih djelatnosti. Dodatno, prema procjeni OECD-a, potpore čine 30 posto bruto poljoprivrednih prihoda u razvijenim zemljama.

Međutim, način dodjeljivanja poljoprivrednih potpora, njihova raspodjela i kriteriji mogu se dovesti u pitanje. U kontekstu domaćeg tržišta često su vezani za interesnu skupinu ili grupaciju, primjerice poput tvrtki koje su dio koncerna Agrokor. Sistemski je način raspodjele financijskih sredstava trenutno podešeniji u korist velikih, a na štetu malih proizvođača, što je velikim dijelom unakazilo domaći agrarni sektor te dovelo do njegovog potpunog kolapsa. Logikom ekonomije obujma troškovi proizvodnje velikih proizvođača smanjuju, međutim njih se sve više i više potiče što dovodi do stvaranja oligopola na državnoj razini gdje nekoliko jakih kompanija ostvaruje visoke iznose poticaja, a samim time još više se malim proizvođačima otikida od usta.

Tek dio poljoprivrednih proizvođača može bez potpore

Prema istraživanju koje je provedeno na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, pri katedri za agrarnu ekonomiju i ruralni razvoj, čak šezdeset tri posto ispitanika, nositelja gospodarstva (od njih 184, iz svih hrvatskih županija), izjasnilo se kako visina državnih potpora donekle ili jako utječe na donošenje poslovnih odluka. ((Jež Rogelj, Zrakić i Hadeldan "Utjecaj potpora na poslovne odluke i financijsku stabilnost poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj", Journal of Central European Agriculture, 2017, 18(1), p.260-277)9.

Izuzev proizvodnje cvijeća i jednim dijelom povrća, za uzgoj ostalih poljoprivrednih kultura, posebno u sektoru stočarstva, ratarstva, vinogradarstva, maslinarstva te u proizvodnji industrijskog bilja, poticaji su važna stavka. Statistički pokazatelji u sklopu gore spomenutog istraživanja također su pokazali kako seljaci ističu da ekonomska održivost OPG-ova nije moguća, a posebice u sektoru ratarstva i stočarstva. Ispitanici čija su gospodarstva vezana uz voćarstvo, povrćarstvo i proizvodnju cvijeća jesu istaknuli kako bi njihova proizvodnja ekonomski bila održiva bez potpora. No gledajući širu sliku i kontekst vremena, trebalo bi uzeti u obzir kako je istraživanje provedeno u razdoblju od rujna do prosinca 2015. godine što je bilo prije potpunog djelovanja ruskog embarga čije su posljedice dovele do potpunog zasićenja tržišta voćarskim i povrtnim kulturama unutar Europske unije te je masa zapadnoeuropskog tržišta ugušila domaću proizvodnju. Sumirajući iznos poticaja u ukupnom udjelu prihoda koji ostvaruju domaći poljoprivrednici on je potpuno komplementaran s udjelom prihoda razvijenih zemalja od identičnih trideset posto.

Od potpune liberalizacije tržišta, odnosno ukidanja kvota i carina ulaskom u EU i izlaskom iz CEFTA-e na svim razinama poljoprivredna proizvodnja je pala izuzev limuna, naranča, breskvi i nektarina. Proizvodnja govedine pala je za deset posto, svinjetine za dvadeset i četiri, a mlijeka za petnaest posto. Od ulaska u EU gdje smo svi na zajedničkom tržištu povećao se i uvoz svinjskog mesa za osamdeset i dva posto te je rastao uvoz mlijeka za sedamdeset posto, odnosno svaka druga litra mlijeka ili mliječnog proizvoda je uvozna. Ništa ne zaostaje ni uvoz mesa peradi koji je u tri godine narastao za trideset i četiri posto. Pad proizvodnje, pad broja zaposlenih i pad BDP-a vezanog za agrarni sektor kao posljedica ulaska na zajedničko tržište dvadeset i osam zemalja od kojih najrazvijenije sve više i više potiču svoje farmere u zajedničkoj tržišnoj utakmici.

Postoje li alternative?

Nadalje, postavlja se pitanje kako zagovaratelji slobodnog tržišta vide konkurentni hrvatski agrarni sektor ako istovremeno Europska unija kroz razne oblike potpora potiče poljoprivredu i ruralni sektor s čak 41 posto ukupnog proračuna Unije? Uzimajući u kontekst Agrokor kao najvećeg korisnika poticaja čak ne propituju odnos i potrebe ukupnog sektora uzimajući u obzir kako mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva (kao i drugdje u svijetu) trebaju neki oblik potpore već u startu izjednačavaju Todorićev mastodont s malim seljacima.

Najveći apsurd se ipak javlja u činjenici kako uspoređuju domaći agrarni sektor s europskim. Njihovo ekonomsko gledište poljoprivredni poticaj definira kao "dobar" zbog ekonomskih rezultata razvijenih europskih zemalja, a s druge strane hrvatski poljoprivredni poticaj treba ukinuti jer uništava agrar.

Na koncu konca i kontekst Novog Zelanda je "reprezentativan" s obzirom da je promjena kursa ekonomskog djelovanja u poljoprivredi ustvari samo dio velikih strukturnih reformi od strane "socijaldemokratske" vlade s početka osamdesetih do sredine devedesetih. Niz mjera poput privatizacije brodogradilišta, banaka, energetskog sektora, najveće zračne luke i željeznica koje su na kraju morale biti spašavane kasnije po drugi put, ali od strane države. Ukidanje najviše stope poreza za one s najvišim prihodima išlo je istovremeno i sa smanjenjem javnih usluga poput zatvaranja svih psihijatrijskih bolnica te rasta školarina za čak tisuću posto.

Australija kao najveći trgovinski partner udaljena je tisuću i petsto kilometara te uzimajući u obzir vanjskotrgovinsku razmjenu u agarnoj bilanci, isplativost uvoza poljoprivrednih proizvoda, a posebice svježeg voća i povrća je naravno nikakva, a agrarni sektor Nove Kaledonije, Fidžija i Tonga kao najbližih susjeda još uvijek nažalost nije dovoljno razvijen za ozbiljno konkuriranje te isključivo geografska prednost daje za pravo rastu izvoza,ali uspoređujući s hrvatskim agrarnim sektorom radi se o miješanju kruška i jabuka.

Domaću poljoprivredu uništavaju nedostatak sektorske zaštite od strane politike, nedostatak znanja, niske otkupne cijene, birokracija, porezi, tržišni plasman, nepovoljni krediti i dostupnost poljoprivrednog zemljišta. Sulude ideje poput ukidanja poljoprivrednih poticaja bez ikakve poluozbiljne analize na svu sreću samo su fantazije jer to bi kako se vidi iz gore priloženog bio posljednji čavao u lijesu agrarnog sektora.

Foto. Pixabay/Skitterphoto