Krađa trešanja: Vitamin i adrenalin, tko to može platit?

Evo, počela je sezona trešanja. Prve su najskuplje, prodaju se i po  40 kuna za kilogram. Ali, nećemo sada o tome, ni o njihovim gastronomskim i ljekovitim svojstvima, nego o - krađi.

Na facebook profilu postavio sam pitanje: Krađa trešanja - tko se toga sjeća još?! Reagirali su mnogi. Podsjeća ih na odrastanje, na ubiranje susjedovih trešanja koje su imale posebno fin okus, na nezaboravne dječje radosti. “Najslađa krađa. Nije trešnja ako je ne ubereš s tuđeg drveta. Vitamin i adrenalin, ko to more platit?!”, samo su neke od asocijacija.. Svatko ima svoje, možda će i vas podsjetiti na vaše odrastanje, ali i potaknuti na razmišljanje zašto susjedove trešnje za današnju djecu nemaju magičnu privlačnost kao što su je nekad imale za starije generacije. Evo nekih od odgovora “otrgnutih” s društvene mreže:

Nije krađa nego lupeština

Tako Vesna Benić kaže: Ja još sve kradem i trešnje i višnje, a Marijan Tomac uzvraća: Nemoj samo lomiti grane. Lili Pupovac, pak dodaje: Imali smo svoje, ali su tuđe bile slađe.

"To mi i dan danas nedostaje. Kad smo bili dica u mom Kruševu ne bi išli u vrime trišanja busom iz škole nego pješice priko polja i u tuđe trišnje", kaže Ika Jurjević.

Ante Guć, pak, upozorava: Nije krađa nego lupeština! Tako je Ante, kaže Toma Makjanić, a Jasminka Oraić zaključuje: Neprocjenjivo. "Ja i sad volim s tuđeg drveta ih ubrati", priznaje Damir Rukovanjski i dodaje: Nažalost danas ispred kuća sade borove i breze. Od njih kišemo i kašljemo. Nema više ispred kuće.

Lijepo si išao ulicom. Pa malo ubereš s komšijinog duda, pa malo dalje pokupiš oras, a onda malo dalje ubereš šljivu i dođeš do škole. Ja sam ispred kuće posadio trešnju. Kaštelanku. Lijepo rodi. I pita me komšinica što sam posadio pa djeca će mi pobrati. Kažem ja njoj da upravo to i želim. Radije kada prolaze mi da uberu trešnju nego da idu u pekaru. Nažalost, djeca prolaze i rijetko uberu. Ja ih i upućujem da si slobodno uzmu.

Ali, danas djeca neće trešnje. Čokoladice, kroasana, kifla im je u ruci. Ja se i prejedem trešnje jer djeca neće. Ni moja nikada ne uberu kada prođu ispod nje", kaže Damir. 

Najslađe u najškrtijih

Da će u krađu i ove godine, priznaje Šime Šalov. "Moje bura uništila", dodaje. Po današnjim cijenama (35 kn) i ne preostaje ništa drugo, uzvraća Ardena Stošić. "Nije trešnja, ako je ne ukradeš s tudjeg drveta!", upozorava Mirjana Milošević, a njezina imenjakinja Mirjana Grubišić napominje da se to nikad ne može zaboraviti. Trešnje - najdraže voće. malo sjetno Roko Lisica se pita: E, di su ti lipi dani, a Zdenko Bakić otkriva: Smokve i trišnje samo tako jedem.

"Najslađe je bilo ić' u lupeščinu i to pogotovo u najškrtijih, a nije bilo gušt ić u onih koji bi rekli: "Dico, momci, cure uberite koliko oćete", piše Dušanka Drnasin.

"I šljive bile isto tako trusili kod jedne škrte mištanke u Primoštenskom zaleđu", dodaje Zdravka Bajza. Ko će to zaboravit, kaže Lina Mišičin Kalajdžić, a Maša Rodić Vučina naglašava: Ma, to je bio užitak. Tonina Split poentira: Najveći gušti ić u lupeštinu u susidov dvor!

Pravilo: Ne lomi grane!

"U mom je okruženju bilo nekoliko vrtova s nekoliko trešanja. Svako proljeće se skupila klapa s ulici i krenula u obilazak. Poznavali smo svaku trešnju, kada je zrela, koje je vrste. Imali smo nekoliko pravila. Prvo ne lomi grane (treba i dogodine jest trešnje), ne beri za kući (neka ti starci kupe na placi), uberi toliko da se najedeš (ostalo ostavi vlasniku, ipak su to njegove trešnje). Istina je da smo išli na svo moguće voće koje je bilo u okruženju. Nikad nismo čuli da se neki vlasnik bunio. Vjerojatno nisu niti primijetili da smo bili na njihovim voćkama", prisjeća se Vladimir Benković.

Marija Ćurlin uzvraća da je najslađe kad bi ih kriomice brali. "Mi smo ko djeca krali, ali bio je jedan za*ebani susjed, imao je sačmaricu, te bi patrone napuni sa soli umjesto sačme, te buuum!", sjeća se Josip Ledinić. Irena Masnov dodaje: To je tek bio gušt, a Nino Perkov: Najslađa krađa! Marko Popović domeće: Nije to krađa pa uvik su bile tuđe.

"Sada nema trešanja, sa kojih bi brali, a i djeca danas ne vole voće", kaže Ani Stanić. "Tuđe su slađe. Kupljene nisu tako slatke ko kad ih sam ubereš pa makar na susjedovom drvu", napominje Anica Galić, a Hussein Kabil uzvraća: Tako je Anice!

Da mu je i sada voda u ustima, priznaje Nikola Proroković dok Marin Lovrić pita: A, odit u Kaptola u lupeštinu? Bilo ih je koji su odili i do Tugara!

"A tko nije u ono vrime iša u lupeštinu kao dica? Niko nije nosija kesu sa sobom nega bi se najeli i išli doma to je bija gušt", pita Srđan Boban. Da su u tuđem vrtu bile slađe, slaže se i Snježana Banić dok Pera Jankovic dodaje da je krađa trešanja jedno od najdražih sjećanja iz djetinstva.

Tomislav Vukorepa zna i datum: Znalo se, 30. svibnja kreće sezona. 

Krađa trišanja - kulturna baština!

"Krađa trišanja je kulturna baština. Ja ću ove godine otići u krađu trišanja, jer će biti na pijaci skupe ko suho zlato. Našla san lipu trišnju", otkriva Anita Tandarić dok Marija Jaya Smoljo dodaje: Ajme, moj unuk bi iša u trišnje. Ja mu kažem, nemoj ljube, baba će ti kupit pa se najedi do mile volje. A on meni " nije to bako isto".

"Da, trešnje su danas skupe. U doba mog djetinjstva, a bilo je to pred 65 godina nije bilo novaca pa roditelji nisu mogli kupiti, a u susjedstvu stoji trešnja slatka crvena i kao da moli: uberi me! Tko je mogao odoljeti. Pogotovo u Zagrebu nije bilo slatko naći slobodno drvo da se uzvereš. Hvala Bogu nisu susjedi bili ljuti", dodaje Anica Galić.

"Moj otac ih je nekad kalemio na rašeljku, ali mi djeca svejedno smo ih krali pored naših bar 20 stabala", priznaje Dušanka Stojaković dok Ivica Božić objađnjava: Nisu trišnje bile bitne nego oće li gazda naletit. Sad taj adrenalin dica pronalaze u video igricama.

Nera Šafranek, pak, priznaje: I sad bi krala, da iman di. Slaže se i Ivica Rado. "Je, ni noga u guzicu nije nas odvraćala. Vitamini i adrenalin, ko to more platit?!", zaključuje Ivica, a i mi. 

P.S. nije da pozivamo na krađu. Samo se prisjećamo.