Kad đurđica procvjeta: Mirišljavi cvijet gorkog okusa, ali i odličan pokrivač tla

Đurđica (Convallaria majalis) je biljka mirisne bijele cvati s mnoštvom sitnih zvonastih cvjetića i tamnozelenog kopljastog lista. Uspijeva i na manje plodnim mjestima, u sjeni, zahvaljujući korijenu – rizomu, koji se širi tako da biljka odlično pokriva tlo. Voli topla ljeta, muljevita ili pjeskovita zemljišta, odgovara joj šuma, naročito hrastova, šikara i planinska livada do 1.500 metara nadmorske visine.

U znanosti, sama predstavlja jednu biljnu porodicu. Porijeklom je iz Europe, međutim, podvrste se pojavljuju u Japanu, jugoistočnoj Aziji i istočnom dijelu SAD. Listovi i cvjetovi joj sadrže eterično ulje, saponine, smole, organske kiseline i šećere, koji kada se prerade na pravilan način imaju korisna svojstva. Osim njih, ova biljka sadrži otrovne glikozide i alkaloide koji mogu biti opasni po zdravlje.

Liječi mnoge bolesti?

Cijela biljka je izuzetno gorkog ukusa zbog srčanih glikozida (kardenoida). Ima značajna ljekovita djelovanja, a još veće moći pripisuju joj skoro svi europski narodi, vjerujući da liječi paralizu, živce, različite upale i bolove. Cvjetovi, potopljeni u jak alkohol ili votku, smatrali su se preventivom od svake zarazne bolesti, a danas se iz njih izvlači sastojak lijekova protiv epilepsije.

Plod đurđice je crvena bobica, ali, sva pažnja i sva vjerovanja poljoprivrednika i pjesnika o ovoj biljci usmjerena su na cvijet.

U Hrvatskoj je đurđica vezana uz blagdan sv. Jurja, 23. travnja. Jurjevo je jedan od najstarijih narodnih proljetnih blagdana u Hrvatskoj. Obilježava dolazak proljeća, buđenje prirode, zaštitu usjeva i početak ispaše stoke. Ime đurđica ujedno doslovno znači "mala Jurjeva biljka” ili "Jurjev cvijet”.

Cvate u travnju i svibnju, baš u vrijeme kad se slavi Jurjevo te je simbol proljeća, obnove i plodnosti.

Vijenac od đurđica - da prizove suđenog

Svi europski narodi imaju vjerovanja o đurđici. Kod antičkih Grka, smatralo se da je niknula na mjestu gdje je zastala Artemida, božica lova. Rimljani su ju pripisivali Maji, božici proljeća – onoj po kojoj je svibanj/maj mjesec dobio ime. Skandinavski i germanski narodi brali su ju u čast božice jutarnjeg rumenila. Englezi i Irci vjeruju da se od nje prave kreveti za vilinsku djecu.

Francuzi su imali festival đurđice na kojem sudjeluju sve djevojčice i dječaci koji prvo beru cvijeće, a kad uvene, bacaju ga u vatru. Miris đurđice prvi put je pretvoren u parfem upravo u Francuskoj, a i danas se koristi za iste svrhe.

Kako smo se nekad liječili? Jedna biljka ne štiti samo od bolesti

Slavenski narodi vjeruju da djevojka treba sama isplesti vijenac od đurđice i nositi ga na glavi kako bi time dozvala suđenika, to jest budućeg muža. Također postoji vjerovanje da ovaj cvijet najbolje raste tamo gdje su vile plesale – a tko je kvalificiraniji za ljubav i zavođenje od vila? Ovaj cvijet, po općepoznatom vjerovanju, donosi sreću u kući, ljubavi i braku, zato se nekad širom Europe obavezno koristio za pravljenje vjenčanih buketa i ukrašavanje svatova.

Staro, neobično vjerovanje

Bolje obaviješteni povjesničari tvrde da je imao i sasvim praktičnu funkciju, s obzirom da se nekada ljudi – ni na selu ni u gradu – nisu previše često kupali, pa je snažan miris đurđice služio da maskira ovu činjenicu. Inače, ovu biljku prati i jedno neobično, a vrlo rasprostranjeno i staro vjerovanje: kome smeta miris đurđice, taj ima (ili će imati) problem s plodnošću. Zato su momci i djevojke hvalili miris omiljenog bijelog cvijeta, nitko ne bi ni u šali rekao da mu se ne sviđa.

Opjevana je u pjesmama, narodnim i umjetničkim ("kome sada moja draga na đurđevak miriše"). Pisali su o njemu Prežihov Voranc, Honoré de Balzac i drugi pisci. Narodna imena – đurđevak, đurđica, šmarnica, bokarić, biserni cvijet, baber, zvonček, prebelika, gumbelija, dragoljica, majsko zvono, gospine suze i druga – ukazuju koliko je omiljen cvijet bio i ostao.