Jesmo li mi tu zbog države, ili je ona tu zbog nas?

Tko nema u glavi ima u nogama, tko nema u nogama ima u banci, tko nema u banci ima na moru, tko nema ni na moru - naći će mu se nešto u mokraći. Nitko baš nije da nema nigdje i ništa. A ima li što naša vlada i ministri. Pa nešto će im se naći. Ali nikako da im se nađe razumijevanje i pamet. Malo razuma ili barem samo uma. Tko će živjeti na jednom Ugljanu. Pa oni koji tamo mogu živjeti. A kako tamo možeš živjeti. Pa ako imaš izvor prihoda.

I nitko iz naše zemaljske vlade da vidi morski problem s onim škverom. Ne mora on biti prihodovan. Ne mora biti ni biznis. Ali ako je u selu koje ima 500 odraslih ljudi, a njih 100 radi tamo - onda je to spas i život za selo. Ako njih 100 radi, onda radi i trgovina s još dvoje, pa gostiona s još dvoje ljudi, a onda radi i učitelj koji svaki dan i čuva i uči njihovu djecu. I tako se to množi. A država će hladno reći - pa neka ode u stečaj i likvidaciju. Zašto država ne bi sačuvala takve institucije koje čuvaju život na mjestima gdje nitko neće živjeti? Jednostavno rješenje.

Za dug za porez, država preuzme škver i neka on bude centralno mjesto za održavanje naše ribarske flote i iz Kalija koja je tradicionalno razvijena, a i cijelog područja. Ne treba intervencija države u Zagrebu. Treba na selu i otocima. Treba stisnuti guze i izaći pred narod i reći da se taj škver, negdje dalje neka mala mljekara, ili pak neka poljoprivredna zadruga preuzima u cilju očuvanja života u selu, kraju i davanja podrške. Ako vidite da u nekom brdskom kraju ima ljudi, da se ima što uzgajati i proizvoditi, onda se mora reagirati iz države. Jer država mora biti tu zbog nas, a ne mi zbog nje.

Ako sačuvaš radna mjesta, sačuvao si sve!

Ako sačuvaš u nekom selu 50 ili 100 radnih mjesta, sve si sačuvao. I ljude, i poljoprivredu i stvorio budućnost. Pa tako neka bude bar dok se ne uspostave uvjeti za drugačije poslovanje u takvim mjestima kao što su Kali na otoku Ugljanu, ili nekom selu u Zagori, ili pak u ličkoj nekoj zabiti, ili slavonskim brdima. Država je svakako izgubila ako netko ode u stečaj. Pa neka onda uzme svoga menadžera, odredi razlog postojanja takve tvrtke i cilj. Dakle, ovdje neka to bude mjesto gdje će ribari održavati brodove za jeftine cijene, na otplatu, gdje će to moći platiti ribom. A jahte i druga plovila neka održavaju na tržišnim uvjetima.

Imali smo slučaj i da u nekim mjestima nema tko preuzeti proizvedenu poljoprivrednu robu. Pa neka u takvim mjestima država preuzme sve što ljudi proizvedu. Sada to treba. Neće trebati kada postanemo jednog dana „Kalifornija“ ili „Švicarska“. Sjećate se tih naziva. I prije 20 godina smo rekli da ćemo postati mala Švicarska i Kalifornija. Ali nismo još postali. Švicarska jesmo zasigurno svim onima koji rade na državnim jaslama, a Kalifornija onima koji su se dobro oparili u ovoj zemlji. Ali zasigurno stanovnicima naših otoka, sela i cijelog ruralnog područja nije život baš kao u Švicarskoj. Pa ako je prošlo 20 godina, neka se napravi još nešto da ne prođe narednih 20 godina.

Kako je to biti političar u Hrvatskoj?

Što je političar? Kod nas redovito neki šmokljo koji je u biti običan čato. Jedan mali državni službenik kojemu je važno da je njemu dobro. Eno, kao naš ministar prometa Dončić. Kao malo dijete se neki dan veselio kada je mogao uzeti u ruke službeni Audi da se provoza. Malo bi se on igrao. A o tome da riješi koju novu prometnu vezu s Kalijem, ili pak vlaka s Donjom Špičkovinom. To ne. On samo zna da nešto tržišno ne vrijedi. Pa ne treba on nama govoriti o tržištu. Što ne da otkaz na mjestu ministra i ode na tržište?

On i njegovi šefovi trebaju biti hrabri. A hrabri bi bili kada bi se pojavili danas, ne sutra, pred ljudima i rekli da je odsada, škver na Ugljanu, zadruga u Zagori, ili pak mljekara u Starom Petrovom selu - njihova briga. I opet bi se našao netko od njih koji bi rekao da se država ne smije petljati u gospodarstvo? Ma malo sutra. A što je to nego petljanje u gospodarstvo kada politika podigne trošarine na gorivo? Nauta Lamjana? To je ime toga škvera. Na njihovoj Internet stranici stoji jedna poslovica. Ovako piše. "Nema tog vjetra koji bi bio naklonjen onome tko ne zna kamo plovi!" Michel de Montaigne (Francuski filozof i pisac. 1533-1592).

Nema tog vjetra koji bi bio naklonjen onome tko ne zna kamo plovi!

Mi bi rekli, nema toga vjetra koji će pomoći Milanoviću i svima na vlasti, jer oni ne znaju kuda plove i gdje nas voze. Da ne bude zabune, nikakav vjetar nije pomagao ni onima prije. I oni su nas vozali i vozikali. Jednaki su svi. Usrali su sve što se dalo usrati. Nema vizionara i nema te face. Usranci nemaju muda izaći pred ljude na Ugljanu. Pa tko će im živjeti na Ugljanu? Kome će učitelji predavati, a koga liječnici liječiti. Možda bi ta naša politička klika i voljela da sve propadne osim Zagreba. Onda doista ne bi imali briga. Lijepo bi živjeli, a i dalje čekali. Ne bi morao tamo čak ni poštare slati da nose mirovinu. Jer ni penzioneri više tamo ne bi mogli živjeti.

Mi smo svi tu zbog države, a ne ona zbog nas

Ajde neka pustimo sad brodogradilište i otok Ugljan. Uzmimo samo bilo koje naše selo sa 200 ljudi. Kako se tamo može živjeti. Pa mora se nešto osigurati. Ne može sve tamo biti po tržištu. Kažu da košta u tom selu održavati jednu zadrugu koja ih sve hrani. Pa košta nešto, a mnogo više košta pravljenje kružnih tokova i onih ležećih policajaca u Zagrebu. Pa nitko ništa ne govori. Tamo se istrese 20 milijuna kuna za neki benigni kružni tok. A neće se ništa na njemu zaraditi. A ako treba osigurati jedno vrijeme sredstva za otkupnu stanicu u Gornjoj Brebrečini da kupi od svih rakiju, mlijeko i jaja, onda je to puno. A zašto da kupi? Pa napravi se zakon i pošalješ carinike i inspektore u selo i oni otmu rakiju i prodaju na carinskom skladištu.

Pa to je puno isplativije nego od ljudi otkupljivati višak rakije. A kako nastane višak rakije. Ovako. Ima čovjek u dvorištu mnogo voća. Ali ne može sve to pojesti. I višak. Onaj koji padne na tlo. Taj višak se stavi u kom i ispeče rakija. E, to vidite ili treba ostaviti da ubuduće trune na tlu, a onome tko pokupi i napravi rakiju to se uzme. Naplati mu se kazna, pa se na njegovu trudu prodajom zaradi i još dobije i na PDV-u. Pa normalno. Mi smo svi tu zbog države, a ne ona zbog nas.

Foto: depositphotos.com