Je li doista toliki problem doraditi zakon o zapošljavanju stranaca?

Imamo problem s radnom snagom. Nema je. Nedostaje ljudi. Nema onih koji znaju raditi. Ne plaćamo radnike dovoljno. Vjerojatno i tu ima mnogo istine. Pa kad ne možemo već svojim snagama, mogli bi s tuđim. U susjednim zemljama ima radnika, ali ih ne možemo i ne smijemo angažirati. Ograničeni smo nekakvim državnim ograničenjima i brojem onih koje smijemo zaposliti. Postoji, doduše, mogućnost zaposliti stranca u dozvoljenim kvotama, ali je potrebno da on ima prijavu boravišta. Eto ti sada vraga, što bi rekli stari ljudi. Ne može bez prijave boravišta.

Primjerice, najviše trebamo radnika u sezonskim poslovima kao što su berba, rezidba i slično. Kako sad izvesti da angažirate radnike za berbu grožđa u Baranji ili u Iloku na nekoliko dana? Ili da pak iz Bosne i Hercegovine dođu brati mandarine na područje Neretve u Hrvatskoj u okolici Metkovića, Opuzena i drugih mjesta. Moramo nešto učiniti i za te kategorije. To su radnici koji dođu ujutro i poslije posla idu svojoj kući. Zašto bi živjeli u Hrvatskoj jer su njihovi domovi udaljeni 10, 20 ili nešto više kilometara? Ili rade dan, dva pa počne padati kiša i imamo prekid od nekoliko dana u tim poslovima. Ti radnici onda idu kući i opet dođu kada je potrebno nastaviti s poslom. E, tu su sad problemi sa zapošljavanjem stranaca i prijavom boravišta. Pa nećemo prijavljivati im boravište na dva dana i onda odjavljivati! 

Zašto je jednodnevno zapošljavanje takav problem?

Sličnih problema ima diljem svijeta, najviše ipak u Europi i svaka je zemlja to uspjela riješiti. Mora se riješiti pa se onda neće dogoditi da nama usred sezone lubenice ostanu neobrane, a na policama trgovačkih lanaca imamo lubenice iz Albanije. U svim drugim zemljama postoje mogućnosti jednodnevnog zapošljavanja radnika i njihovo evidentiranje. Radnici u povrtlarstvu su specifični, isto kao i u vinogradima, voćnjacima i slično. Dogodilo se da smo do prije par godina u selima Slavonije i Baranje imali male voćnjake. Taman onoliko koliko je obitelj mogla ubrati. Bio je, primjerice, određen broj ljudi koji znaju te poslove raditi, raditi na orezivanju voća i loze. Nakon brojnih podizanja nasada ispada da bi taj broj koji je godišnje orezao i ubrao 20 hektara u selu i okolici, sada trebao napraviti posao na 200 hektara. E ne ide.

Ima krivnje i u našim poljoprivrednicima. Možete li zakupiti 200 hektara zemlje i posijati 150 ha raznih žitarica? Možete. No, taj isti je do sada imao 20 hektara i posuđivao kombajn. E sada, ako ima toliko hektara žitarica za očekivati je da ima i svoj kombajn. Ne može očekivati valjda da mu ljudi u selu srpom ili kosom dođu skinuti 150 hektara žita. I onda biti ljut na sav svijet, Vladu i državu što nema dovoljno kosača ili pak nema dovoljno kombajna. Tako i ovo. Posadimo 50 hektara višanja i ljuti smo na sve i svakoga jer se neće za naše novce nitko javiti i doći brati. Dajemo novce, a nitko neće raditi! Pa hajde da ukinemo socijalu onim zločestima što neće doći brati. Mnogo puta smo čuli tako nešto. Svakakvih gluposti čujemo. Ne može svatko ni brati, ili orezivati. Taj je posao ipak malo drugačiji i specifičniji.

Ima onih koji znaju to raditi i došli bi raditi pa čak i za novce koje nudimo, ali ne ide. Moraju prijaviti boravak. I eto gluposti. Što sada napraviti? Dovesti ljude na crno i moliti se bogu da ne dođe inspekcija rada? Ili možda ih prijaviti da su turisti? I to bi išlo. Dođe ti 15 žena brati, a ti nekako napraviš dogovor s nekom turističkom agencijom u Srbiji da su oni kao turisti koji su došli brati. Jel' mogu doći turisti iz Njemačke na Brač, Hvar ili neki drugi otok brati masline? Mogu. I što da inspektor dođe i pita što ovih 40 ljudi tu radi? Oni kažu mi smo turisti i platili smo aranžman turistički i u njemu je i branje maslina. Gazda ih još u masliniku počasti rižotom i vinom. Pa tako bi mogli doći turisti, pod velikim navodnim znacima, iz Bosne i Hercegovine na jedan dan i brati mandarine ili lubenice. I još im daš jesti. Dođe inspektor, pokaže se neki vaučer ili račun neki od neke turističke agencije, ili putni nalog. Bilo što, što već treba pratiti jednu turističku skupinu i riješili smo problem.

Sitnica koja se (napokon) mora riješiti

Kada je tako teško zakonom riješiti kao u svim drugim zemljama, nek' se snalazi tko kako zna i umije?! Zašto primjerice ne bi autobus radnika, nazovimo ih službeno turistima, došao iz Srbije i cijeli dan brao grožđe u nekom baranjskom vinogradu i poslije poslao vratio se kući. Sutradan opet. Ljudi se zaželjeli putovanja. I domaćin im još da čobanca ili graha za ručak, spakira poklon paket vina za ponijeti kući i tutne svakom u ruku još 100 kuna za taj odrađeni dan.

Ako ne bude išlo drugačije morat će se ljudi snalaziti i tako. Nema druge. I to je bolje nego da nam mandarine, jabuke i višnje leže po podu i trunu. Sada će ispasti da možda ljude nagovaramo na kriminal. Naprotiv, ali bi uzvratili da država kao da traži da počneš muljati jer toj našoj birokraciji i administraciji treba sto godina da riješe takve sitnice. Sitnice, ali traje to već jako dugo. Ako smo već tako brzo podigli ogromne plantaže, ako naši ljudi ne žele raditi takve poslove i ako imamo mnogo iseljenih ljudi i jednostavno treba radne snage - mora se naći izlaz. A to je regularno dnevno angažiranje stranaca na poslovima na poljoprivrednim imanjima. Samo netko treba lupiti šakom o stolom i donijeti neki pravilnik ili dodati neki članak postojećem zakonu ili zakonima.