Ima li na selu optimizma?

Barem smo podigli vjeru i optimizam u poljoprivredu, u selo, u ruralni razvoj, nedavno je izrekao naš ministar poljoprivrede. Uf. Slabe vajde od toga i takve konstatacije. Agilno je Tolušić krenuo i bilo ga je u svakoj emisiji, u dnevnicima svih TV kuća. Ono, što se kaže, iskakao je iz svake paštete. Pa smo imali svako malo negdje hrvatski doručak, a onda i ručak. Pa smo jeli jela s hrvatskih farmi, med s naših pčelinjaka, jaja iz naših kokošinjaca. Gdje god se pojavio, bilo je delicija u izobilju. Maslinova ulja, vina, slane ribe, pršuta, šunki, kobasica, klobasa, kulena, kulenovih seka, sireva stotine i jedne vrste i fele i svega nečega. Organizatori su animirali seljake, a oni poslušno napunili stolove svojim proizvodima.

Iako ministra ima na sve strane, i on i njegova ekipa se pojavljuju u svim temama, od Savudrijske vale, do farmi krava, od voćara do stočara i nazad, po čemu sada zaključiti da je porastao optimizam?

Ima pomaka, ali optimizma?

Ako se nešto pokrenulo, pokrenulo se i zahvaljujući novcima, odnosno Zajedničkoj poljoprivrednoj politici Europske unije. Ima pomaka, ali među poljoprivrednicima i drugima koji žive na ruralnom prostru Hrvatske ne vidim previše optimizma. Tko može biti optimist? Taj jedini ratar u selu, jedini stočar u selu, jedini voćar u selu. Optimisti su troje poljoprivrednika i njihove obitelji u selu i nitko više. A često baš nisu i oni nešto previše sretni razvojem događanja u svom selu i poljoprivrednoj politici. Prošla je godina i moramo rezimirati. Pokrenuo je ministar nešto oko zemlje, sredio je priču u Ruralnom razvoju, no ni u kojem slučaju nema mjesta slavodobitničkom ponašanju.

Realnog optimizma neće unijeti ni za godinu dana, a ni za tri godine kada izađe mandat. Neka ovo što je rekao - da je ušao optimizam u ljude na selu, bude za osam godina bit će dobro. Sada neka se ne zanosi ni Tolušić, a ni ljudi oko njega. Ako je to PR i nekakva komunikacijska strategija OK, važno je da se na mjestu donošenju odluka ne stekne krivi dojam. Gdje god se pojavi predstave mu one najbolje i rijetke. A oni nisu prava slika naše poljoprivrede i sela. Baš obratno. Vlada pesizimizam u kojem malo tko vidi osobnu budućnost u svom selu. Nema tu veze ni otvaranje škola, ni vrtića, a kamoli nekih velikih trgovina. Upravo suprotno od optimizima.

Kako ne možemo zadržati nogometaša u našoj prvoj ligi, tako ne možemo zadržati i naše radno sposobno stanovništvo sa sela dok god se lakše i ljepše može živjeti u drugom dijelu Europske unije.

Pesimizam je toliki da nije dovoljna jedna godina truda Tolušićeve ekipe. Mora se za pet i deset godina vidjeti neka promjena pa tek onda u ljude može ući realni optimizam. U ove sada koji su radno sposobni neće ući bez obzira na doručke s hrvatskih farmi i brojnih drugih poteza. I ako su jako dobri, ljudima treba nešto više od vjere.

A sada je još i to prokletstvo da bez problema mo'š sjesti u autobus, iznajmiti si sobu u nekom hostelu u Njemačkoj, Irskoj, Austriji i hodati okolo i naći ćeš posao od kojega ćeš živjeti bolje nego li u Hrvatskoj. I to je drugi par opanaka. Kako ne možemo zadržati nogometaša u našoj prvoj ligi, tako ne možemo zadržati i naše radno sposobno stanovništvo sa sela dok god se lakše i ljepše može živjeti u drugom dijelu Europske unije.

Jednom je jedan naš istaknuti kroničar zbivanja u županjskom kraju dobro rekao. Zašto bi žena živjela u velikoj kući, mela ispred kuće, čistila kod krava, kuhala svaki dan, usisavala ogromnu kuću i prala 30 prozora, kada može biti trgovkinja, radnica osam sati na dan, pet puta tjedno u Njemačkoj, živjeti u 50 kvadrata i svaki dan odmarati, šetati, hodati po trgovinama? Možda i tu ima nečega. Izgleda da je na selu u Hrvatskoj još uvijek život težak.

Foto: Pixabay/jackmac34

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor