Osam dana krava je ležala mrtva u polju kraj Biograda, tele je kružilo oko nje, a jedini koji je reagirao bio je susjed s kantom vode. Institucije su reagirale tek kad ih je nazvala redakcija.
Ako želite u jednoj slici razumjeti stanje hrvatskog stočarstva i odnos države prema njemu, ne trebate statistiku, grafikone, ni izvješća Europske komisije. Dovoljna je jedna livada kraj Vranskog jezera, na vrućini od gotovo 40 stupnjeva. Na njoj osam dana leži uginula krava koja se raspada. Oko nje, danima, kruži njezino tele. Bez majke, bez hrane, bez vode.
A jedini živi stvor koji se u toj priči ponaša kao da ima savjest jest Dragan Vukoja iz Pakoštana, čovjek na čije je polje krava zalutala, kojemu je napravila više od 10 tisuća eura štete na blitvi, peršinu i mrkvi i koji je toj istoj kravi, odnosno njezinu teletu, svaki dan nosio vodu da ne ugine.
Ono što je Vukoja prošao dok je pokušavao da netko, bilo tko, ukloni uginulu životinju, zaslužuje ući u udžbenike apsurda. Krenimo redom, jer svaka je karika u ovom lancu vrijedna spomena. 11. srpnja zvao je policiju. Policija je izašla, napravila očevid, utvrdila štetu i objasnila da krava koja luta nije njihova nadležnost. Uputili su ga na Komunalno redarstvo Grada Biograda. Redarstvo je, dva dana kasnije, objasnilo da ni oni ne mogu zbrinuti životinju, jer se oni bave - citiram - psima i mačkama u gradu, a za ovo je nadležna veterinarska inspekcija. Veterinarska inspekcija, odnosno Državni inspektorat u Zadru, na prijavu se nije javila. Poslije će reći da "nisu nadležni". Zvao je i Grad Zadar. Bez uspjeha. Zvao je 112, više puta. Svaki put isti ishod: netko će nekoga obavijestiti, netko će nekog nazvati, i ništa.
Policija na redarstvo. Redarstvo na inspekciju. Inspekcija u nedostupnost. Grad na grad. Brojkom na brojku i slovom na slovo. Broj 112 u prazno. Cijela jedna država, sa svim svojim službama, uredima, sektorima, načelnicima i inspektorima, uspjela je tjedan dana uspješno ne ukloniti jednu mrtvu kravu s jedne livade. To nije birokracija koja sporo radi. To je birokracija koja radi savršeno samo joj je jedini proizvod prebacivanje odgovornosti na sljedeći ured.
A sad dolazi dio koji bi bio urnebesan da nije poražavajući. Znate tko je prekinuo taj osmodnevni karusel? Ne inspektorat. Ne ministarstvo. Ne županija. Redakcija. Tko je na kraju spasio tele? Novinari.
Tele je spašeno, a Agroproteinka konačno poslana po lešinu, tek nakon što je slučaj objavljen u medijima i nakon što je novinar natjerao odgovornog da podigne slušalicu. Državne institucije u Hrvatskoj, ispada, imaju jedan jedini pouzdani mehanizam aktivacije, i on se ne zove zakon, nego sramota u medijima. Dok god kamera ne snima, mrtva krava može ležati i mjesec dana. Kad se upali crveno svjetlo na kameri, odjednom se nađe i nadležnost, i kamion, i telefonski broj koji radi.
Podnijeli kaznenu prijavu zbog mučnog slučaja ostavljene krave i teleta kod Biograda
Vukoja je to sažeo bolje od svakog analitičara: "To je tragedija hrvatske države. Bit će to lijepa reklama za Hrvatsku, da lešina stoji osam dana i da je nitko ne pokupi." Za izjavu ga je, kaže, nazvao i BBC. Svijet je, dakle, doznao. Hrvatske institucije su i dalje bile na pauzi.
Kruna svega stigla je, kako i priliči, s vrha. Slučaj je osobno komentirao potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede David Vlajčić. Njegove riječi vrijedi prenijeti gotovo u cijelosti jer su najiskreniji opis stanja koji smo čuli u godinama.
"Kada pitanje uginule krave dođe do potpredsjednika Vlade, onda je jasno da nekoliko karika nije odradilo svoj posao", rekao je. Točno tako. Samo, gospodine ministre, tko je nadležan za te karike? Tko postavlja, plaća, nadzire i vodi taj lanac inspekcija, veterinarskih stanica i redarstava koji je upravo zakazao od prve do posljednje? Nije valjda Dragan Vukoja s kantom vode. "Nekoliko karika nije odradilo svoj posao" je pasivni oblik iza kojeg se skriva vrlo aktivna činjenica: cijeli sustav nije odradio svoj posao, a jedini koji jest bio je čovjek koji za to nije plaćen.
Rekao je ministar i ovo: "Gospodinu koji jadnom teletu nosi vodu svaki dan želim se zahvaliti." I tu je, dame i gospodo, sve. Ministar poljoprivrede zahvaljuje se građaninu što je obavljao posao države. Zahvala je, doduše, lijepa gesta. Ali zahvala nije sustav. Zahvala je ono što država ponudi kad joj sve ostalo - zakoni, službe, nadležnosti, proračun - zakaže.
Kad ministar kaže da "nekoliko karika nije odradilo svoj posao", vrijedi podsjetiti da te karike nisu bezlične. Veterinarski dio tog lanca - inspekcija, veterinarske stanice, sljedivost i zbrinjavanje životinja, vodi se s jedne konkretne adrese: Planinska 2a u Zagrebu, sjedište Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane. Kad građanin osam dana zove veterinarsku inspekciju i nitko se ne javi, kad mrtva krava leži na 40 stupnjeva i postaje epidemiološki rizik, a sustav sljedivosti i zbrinjavanja životinja se ne aktivira, to nije apstraktni "propust sustava". To je propust Uprave koja taj sustav vodi.
Netko će reći: pa dobro, jedna krava, jedno tele, jedan neodgovorni vlasnik koji je životinje ostavio bez vode i nadzora. I da, vlasnik krave ovdje je nesporno kriv, njegova je neodgovornost pokrenula cijelu tragediju i on zaslužuje i kaznu i osudu. Ali priča nije o njemu. Priča je o tome što se dogodi nakon što jedan čovjek pogriješi: hoće li ga sustav uhvatiti i ispraviti štetu, ili će štetu danima gledati kako trune dok se svi prave da gledaju u stranu.
Jer upravo je to ono što svakodnevno ubija hrvatsko stočarstvo. Ne jedna loša godina, ne jedna bolest, ne jedan neodgovorni susjed, nego država koja se pojavljuje tek kad treba kazniti, a nestaje kad treba pomoći. Ista ona država koja stočaru u tjednu pošalje tri inspekcije fali li mu pečat u evidenciji, a osam dana ne može organizirati odvoz jedne lešine. Isti onaj sustav koji od seljaka traži besprijekornu papirologiju, sljedivost i biosigurnost, a sam ne zna tko je nadležan da s livade makne mrtvu kravu.
I onda se čudimo zašto broj grla pada, zašto se farme gase, zašto mladi ne žele u štalu. Ne gasi ih samo cijena mlijeka i uvozna konkurencija. Gasi ih i spoznaja da iza njih ne stoji nitko. Da su, kad dođe nevolja, sami na livadi s mrtvom životinjom, telefonom na koji se nitko ne javlja i kantom vode u ruci.
Da ne ostane samo na cinizmu evo kako ovo izgleda ondje gdje sustav radi. Nije komplicirano, i upravo zato boli:
Na kraju ostaje ta slika, koju bi vrijedilo uokviriti i objesiti u predvorju svakog nadležnog ureda. Čovjek koji je oštećen jer mu je tuđa krava uništila usjev svakodnevno na vrućini nosi vodu tuđem teletu, dok cijeli aparat države oko njega osam dana igra pingpong nadležnostima. Taj čovjek nije junak jer je htio biti junak. On je junak jer je morao biti sve ono što država nije bila: i inspekcija, i veterinar, i komunalac, i savjest.
Ministar mu se zahvalio. I ja mu se zahvaljujem. Iskreno, bez ironije. Ali neka bude jasno: svaki put kad se država nekome "zahvali" što je odradio njezin posao, to nije lijepa vijest. To je priznanje poraza. Hrvatskom stočarstvu ne trebaju zahvale. Treba mu država koja se pojavi prije nego krava ugine, a ne tek kad novinar nazove. Dok toga nema, tele će i dalje kružiti oko mrtve majke, a jedini oslonac hrvatskog sela ostat će susjed s kantom vode.
Stavovi izneseni u ovom tekstu autorski su komentari i ne predstavljaju službeni stav nikoje institucije.
Tagovi
Autor
