Hoće li i dalje biti onih koji će kritizirati poticanje poljoprivrede?

Ako dobrom dijelu hrvatskog stanovništva nije bilo jasno zašto se daju potpore poljoprivrednicima i njihovoj proizvodnji, pojavom virusa korona sigurno je. I jasno će im za par mjeseci biti da potpore nisu bile dovoljne. Naprotiv, godinama smo propustili neke stvari i više poticati. Da se ne bi dogodilo ono što će se dogoditi, a to je da u određenim dijelovima godine nećemo nekih namirnica imati dovoljno. Danas, a i sutra, ići će po onome da je Bog prvo sebi bradu stvorio. Pa tako i ono što je pretjerano stizalo iz uvoza kao što je tijesto, brašno, voće, meso. Ono što smo gledali na akcijama - sada će dolaziti na kapaljke.

Izvozit će i dalje samo ako su osigurali svoje tržište, a mnogi jednostavno neće biti tehnički u stanju proizvesti količine koje su do sada proizvodili i izvozili nam u Hrvatsku. Ako znamo da smo godišnje iz jedne Italije uvezli robe vrijednosti 2,5 milijarde eura, a od toga hrana je bila polovica, što će biti sada kada njihove tvornice ne rade već mjesec dana? Neće imati ni za svojih 60 milijuna stanovnika. S druge strane, samo nešto manje su naše tvrtke izvozile u Italiju. Najviše drvo. Imamo mnogo poticaja, ali upravo njima smo osigurali da ćemo imati i trešanja i višanja za dva mjeseca, i jabuka za pet, bresaka za četiri i na jesen krušaka. Ali i da ćemo imati brašna u srpnju.

Poticati i ono što je dosad bilo u kategoriji neisplativog

Bilo je uobičajeno da svi bacaju drvlje i kamenje na naše poljoprivrednike da je lako tako raditi kada im se pomaže potporama i poticajima. Jedan je svojevremeno rekao da bi on trebao dobiti poticaj za kupnju aparata za kavu ako otvori gostionicu. Jasno je da nam neke stvari fale. Kao što je industrija morala dobiti poticaj da proizvodi jednu određenu količinu dezinfekcijskih sredstava pa makar nam i ne trebalo, tako od sada treba dodatno poticati i neke stvari koje nam zamiru, a dosad se pokrivalo uvozom. Jer treba proizvesti nužnu količinu pa makar i gubili na tome.

Što nam nedostaje? Sigurno će nam manjkati piletine, jaja, morske ribe, kvalitetne pšenice za konditorsku industriju, ali i voća, a posebice stolnog grožđa. Za nadati se je da neće faliti mlijeka, iako je i to upitno. Možda je i sreća da je Agrokor opstao jer je više od polovice svinjskih šnicli danas na pultu s njihovih farmi. I ogromna količina mlijeka dolazi upravo od velikih farmi. Ne mislim tu samo na ove iz bivših kombinata kao što su Agrokor, Žito i druge, već i brojne farme OPG-a koje imaju 100, 500 pa i više krava. Teško je 10, 20 i više godina bilo slušati ljude kako se protive svim mjerama pomoći poljoprivrednicima. A vidljivo je da su te mjere donekle i sačuvale život u ruralnim krajevima. 

Zasigurno je dobro da ćemo i dalje imati mjere Programa ruralnog razvoja, da svi dosadašnji poticaji ostaju, a i da slijede ovih dana interventne mjere. No, više ne smijemo gledati je li baš sve isplativo. Sada treba pa čak i ako država gubi, naći način da na pašnjacima Like, Dalmacije i Gorskog kotara te slavonskih gora, naselimo stada krava i ovaca. Mora se među lokalnim poljoprivrednicima pronaći one koji žele uz poticaje tamo držati stoku koja je uvijek sigurno skladište hrane. Ne samo da svake godine jedna krava daje tele, već i te krave na paši žive i do 15 godina i tamo pridonose. 

Proizvodnja nam je neuravnotežena 

Ispostavilo se da baš i nije neka sreća danas proizvoditi šećernu repu, da baš i nije neki biznis imati velike nasade bresaka, višanja i slično. No, mora se poticati jer problem je kada nema. Sada još ima. Vidljivo je primjerice da nema jako jeftine svinjetine na akcijama jer to je bila ona stara sto puta smrzavana uvežena iz Bog zna koje zemlje. Sada je tu naša. Iskreno, i realno, skuplja. No, za koji mjesec ćemo vidjeti što imamo, a što ne. Sada govorimo samo o onome što sigurno znamo da nedostaje, ali će se vidjeti da nam je proizvodnja neuravnotežena i da će periodično biti nestašica. Država, a nekada su to činile državne robne zalihe, morat će planirati određenu količinu pa makar i gubili na tome poslu.

Italija je važan partner našim uvoznicima i izvoznicima. Ipak, osim automobila jasno je da najviše uvozimo hranu. Po mnogim podacima u našem uvozu iz Italije hrana je preko 80 posto. I zato ćemo ubuduće o svakom pojedinačnom poljoprivrednku morati voditi brigu i gledati ga s dužnim poštovanjem i cijeniti ono što on radi.

Treba pogledati što kaže jedno izvješće. Tržište EU-a daleko je najvažnije za Republiku Hrvatsku jer robna razmjena s državama članicama EU-a u 2017. čini gotovo 65% ukupnog izvoza, te oko 78% ukupnog uvoza. I sada treba obratiti pažnju na sljedeće: najveći su vanjskotrgovinski partneri iz EU-a  Italija, Njemačka i Slovenija. Italija, s udjelom od gotovo 14% ukupnog izvoza, zemlja je partner u koju je izvezemo najviše robe. Udio uvoza robe iz Njemačke u ukupnome hrvatskom uvozu iznosi više od 15%.

Mi njima žitarice, oni nama tijesto

Slovenija je i dalje jedna od najvažnijih zemalja partnera u ukupnoj robnoj razmjeni Republike Hrvatske s udjelom od gotovo 11% ukupnog izvoza i ukupnog uvoza. Najveći vanjskotrgovinski partneri izvan EU-a s kojima Hrvatska ostvaruje robnu razmjenu su Bosna i Hercegovina, Srbija te Kina. Gotovo 10% ukupnog hrvatskog izvoza u 2017. ostvaren je u Bosni i Hercegovini.

Već brzi pogled na imena zemalja iz kojih najviše uvozimo, a i najviše izvozimo u njih, je takav da nam se treba stegnuti stomak odmah. Kako će s njima biti raditi na dalje, ostaje za vidjeti. Jer te zemlje će biti u daleko većoj krizi nego li u vrijeme recesije od 2008. do 2012. godine. Italija je do sada bila četvrto gospodarstvo po snazi u Europskoj uniji. Iza Njemačke koja je naš veliki partner te Francuske i Velike Britanije. A tek smo sad rasli u trgovini s njima. I Italijom i Njemačkom. Za čak 63 posto smo više izvozili u Italiju nego li prije 10 godina.

Mi izvozimo brodove, naftne derivate i plin najviše. Nekih 25 posto, a dalje su u izvozu slijedili lijekovi, drvo, sjedala, cement, šećer i cigarete. U prošloj su godini najvažniji izvozni proizvodi bili plin, žitarice, motorni benzini i drvo. Najviše smo u zadnje vrijeme izvozili šećer i žitarice i to sada staje. Ali od Talijana smo uvozili meso svih vrsta i kategorija, mliječne i konditorske proizvode i tjesteninu te namještaj. U biti što smo radili? Mi njima žitarice, oni nama tijesto, mi šećer, oni nama konditorske proizvode. Jako mnogo drva smo izvozili i zato se u tom sektoru najviše i brinu i u JP Hrvatske šume i u Vladi. A uvozili smo gotovi namještaj. Sada se mora mnogo toga promijeniti i ići po staroj narodnoj poslovici – Uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Raditi na izračunu što treba proizvoditi 

Ne smijemo si u proizvodnji hrane dozvoliti luksuz kao što smo si dozvolili u farmaceutskoj i kemijskoj industriji. Pa sada nemamo proizvodnju lijekova i dezinfekcijskih sredstava. Županjska Sladorana brzinski ponovno pokreće proizvodnju alkohola, kao i osječka Saponija svoje dezinfekcijsko sredstvo. To su morali i prije, a ono što time gube na tržištu država na neki način nadoknadi. I imali bi.

Za vjerovati je da će neki vremenski periodi kada bude falilo nešto od hrane iz domaće proizvodnje biti kratki, barem ono što se tiče osnovnih namirnica svinjskog, junećeg i pilećeg mesa, brašna, ulja i slično. Ali sada odmah mora početi raditi neka ekipa u Ministarstvu na izračunu što se treba proizvoditi, a dosad nije bilo isplativo i pronaći tvrtke ili OPG-ove koji će to raditi.

No, stresa će biti jer smo i dalje veliki uvoznici živih životinja, mesa i mlijeka. Prema podacima Croatia stočara uvezli smo čak 28 posto više živih životinja. I to opet iz zemalja koje su redom jako pogođene korona krizom, a dominira uvoz teladi i odojaka. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda, jaja, meda povećan je za trećinu. To trebaju pokriti veliki dijelom OPG-ovi u Hrvatskoj, a što oni ne mogu morat će velike tvrtke. Kako će im biti namiren financijski minus o tome će razmišljati Plenković, Marić i Vučković.