Gdje je poljoprivreda bila četr'es' prve?

Pšenica roda 1941. sijana je u Banovini Hrvatskoj, a žetva je odrađena u NDH. Kako fokus NDH nije bio na bilježenju poljoprivrednih statistika, za potrebe ove priče trebao sam relevantne podatke iz tog vremena i odlučio sam napraviti pomak od par godina. Istražit ću predratne godine, odnosno Banovinu kao refencu na poljoprivredu tog doba - politiku ćemo ostaviti drugima. Barem onu ne-poljoprivrednu :)

Baziram se na poljoprivredne podatke - one koji su u kasnim tridesetima bili glavni razlog zašto je ova zemlja uopće postojala kao kategorija u europskoj statistici.

Veća, gušća, gladnija

Banovina Hrvatska osnovana je 26. kolovoza 1939., sporazumom Cvetković‑Maček, kao pokušaj da se “hrvatsko pitanje” pretvori u administrativni problem. Pokrivala je oko 65.500 km² - otprilike 16% više nego što danas zovemo Hrvatskom - jer je obuhvaćala bivšu Savsku i Primorsku banovinu, plus dijelove Bosne, Hercegovine i Vojvodine: Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica (primjetite da se radi o vrlo plodnim dijelovima Srijema i Bosanske Posavine).

U njoj je živjelo otprilike 4,3 milijuna ljudi. Od toga, po procjenama tadašnjih ekonomista (Bićanić, Tomasevich), oko 70% se bavilo poljoprivredom. Sedamdeset posto. Danas u Hrvatskoj taj udio jedva prelazi 6%, i među tih 6% je dio ljudi čiji je glavni posao zapravo prijava potpora.

Bila je to, dakle, agrarna zemlja u najdoslovnijem smislu. Doslovno: dva od tri građanina stajala su uz nešto što treba okopavati, hraniti, šišati ili kositi. I, naravno, u istom dahu - bila je to siromašna agrarna zemlja. Prosječni posjed je iznosio negdje između 4 i 6 hektara, a prema istraživanjima Šimončić‑Bobetko, više od polovice posjeda bilo je manje od pet hektara - patuljasti posjedi koji su jedva hranili obitelj, a kamoli stvarali višak za tržište.

Žitarice: Slavonija je hranila i dio Srednje Europe

Glavna kultura Banovine nije bila pšenica. Bio je kukuruz, a klasje pšenice je ipak bilo na drugom mjestu. Procjene za teritorij Banovine u kasnim 1930‑ima daju, u prosječnoj rodnoj godini:

• kukuruz: oko 1,4-1,8 milijuna tona godišnje, gotovo sve iz Slavonije, Srijema i Posavine
• pšenica: oko 700.000-900.000 tona, s istih ravnica plus Podravine
• ječam, raž, zob: zajedno još oko 300.000-400.000 tona, najviše s siromašnih tla Like, Korduna, Zagorja i Bilogore

Žitarice su pokrivale oko dvije trećine oraničnih površina Banovine i činile blizu 30% bruto poljoprivrednog dohotka. Slično vrijedi i danas. Drugim riječima, ova je zemlja tada bila jedno veliko polje. Polje na kojem je, ako si imao sreće, upravljao volovsku zapregu, ako si imao manje, kravu, a ako si bio sasvim siromah - uvijek je bilo dovoljno motika.

Mehanizacije gotovo nije bilo - na cijelom teritoriju Banovine bilo je svega par stotina traktora, koncentriranih na velikim posjedima u Slavoniji. Ostatak je radio plug, tegleće govedo i žilava ruka. To polje je hranilo ne samo lokalni puk nego je preko morskih i kopnenih granica isporučivalo u tvornice Italije, Češke, Austrije i - sve više -Njemačke.

Uljarice - suncokret, bundeva za ulje, lan, konoplja - bile su sporedna kategorija, oko nekoliko desetaka tisuća tona godišnje. Suncokret je tek ulazio u veću proizvodnju, daleko od dominacije koju će dobiti pedesetih.

Stoka: Kraljica je bila crna slavonska svinja

Crna slavonska svinja - bočata, masna, otporna, savršena za polusezonsku ispašu po hrastovim šumama Slavonije, a do II. svjetskog rata praktički je dominirala istočnom Slavonijom.

Stočni fond Banovine u kasnim 1930‑ima brojao je grubo:

• goveda: oko 1,2-1,5 milijuna grla - najviše Slavonija, Podravina, Posavina (simentalac, slavonsko‑srijemska bjelina), uz bušu i podolca u krškim krajevima
• svinje: oko 1,1-1,3 milijuna grla - Slavonija je držala daleko najveći dio, crni slavonac i moravac su dominirali
• ovce: oko 2,0–2,5 milijuna grla - Lika, Dalmacija, Hercegovina, dalmatinska zaleđa; pramenka i sitne otočke pasmine
• koze: oko 150.000–250.000 grla -politički kontroverzne, banska je vlast (kao i jugoslavenska prije nje) pokušavala smanjivati populaciju zbog štete u šumama
• konji: oko 350.000–450.000 grla - i radna i vojna potreba
• perad: brojke teško pratiti, ali milijuni komada -kokoš, patka, guska, koja je davala perje, jaja i meso po svim selima

Slavonija je vukla svinje, perad i govedo. Lika i Gorski kotar - sitnu stoku i govedo na ispaši. Dalmacija i Hercegovina - ovce, koze, magarad. Zagorje - sitnu obiteljsku stoku, kravu na lancu, krmaču iza kuće.

Mlijeko je bilo seosko, neprerađeno, ne‑pasterizirano i u velikoj mjeri se nije ni statistički brojalo. Procjene na razini Banovine kreću se oko 600-800 milijuna litara godišnje, ali možda i više ako se uračuna sve što su krava i ovca dale a u nikakav obrazac nisu ušle. Mljekarstvo kakvog danas znamo -Vindija, Dukat - nije postojalo kao industrija; bilo je nekoliko pogona u Zagrebu i Osijeku, ostalo su bila zadružna mljekarska društva po selima koja su skupljala kante.

I onda se dogodi 1941. Pa se dogodi 1945. I 1991. Crni slavonac će se gotovo izgubiti, a nakon 1990‑ih ćemo morati pasminu spašavati od izumiranja.

Voće i povrće: kraljica šljiva

Banovina je bila jedan od najvećih proizvođača šljiva na svijetu. Ne treća, ne među vodećima - u samom vrhu. Šljiva je bila istovremeno valuta, hrana, alkohol i izvozni proizvod. Procjene proizvodnje za teritoriju Banovine kreću se oko 200.000-300.000 tona u rodnoj godini, gotovo sve iz Slavonije, Posavine, sjeverozapadne Bosne i Pokuplja. Pekmez od šljiva, suha šljiva, šljiva u rakiji. Kad pomislite koliko Hrvatska danas uvozi suhih šljiva - Čile, Argentina, Kalifornija - sjetite se i da je nekad svaka treća suha šljiva u Beču ili Pragu bila iz okolice Slavonskog Broda.

Ostalo voće: jabuke, kruške i breskve postojale su, ali manje sustavno; intenzivno voćarstvo kakvo danas nazivamo “modernim” tek je u povojima. Smokva u Dalmaciji još uvijek bila ozbiljan posao - desetci tisuća tona suhe smokve godišnje, dobar dio za izvoz preko Splita i Šibenika u srednju Europu.

Krumpir je bio glavna povrtna kultura - Zagorje, Lika i Bilogora živjeli su od njega. U zimu 1939./40. cijena krumpira na zagrebačkim tržnicama udvostručila se.

Prije 30 godina ga se proizvodilo 60.000 tona: Gdje je danas lički krumpir?

Kupus, grah, luk, češnjak - povrtnjarska klasika, gotovo isključivo za vlastitu potrošnju, jer transportna logistika svježeg povrća nije bila stvar kakvu danas podrazumijevamo.

Vino: Dva milijuna hektolitara

Banovina je 1939. bila vinarska zemlja u smislu kakav je danas teško zamisliti. Vinogradi su pokrivali oko 60.000-80.000 hektara raspoređenih u tri velika područja:

• Slavonija i Podunavlje - graševina, otprilike polovica površine; najveće vinarije, najviše rinfuze, najjednostavnije tržište
• Hrvatsko zagorje, Prigorje, Moslavina, Plešivica - sitni posjedi, miješane sorte
• Dalmacija - Plavac mali, debit, pošip, bogdanuša; Pelješac, Hvar, Korčula, Vis, Brač, Konavle. Bila je najveća pojedinačna vinogradarska regija po površini, s otprilike 35.000-45.000 ha.

(Istra je 1939. još bila pod Italijom)

Procjene proizvodnje za teritorij Banovine kreću se oko 1,5-2,5 milijuna hektolitara godišnje u prosječnoj rodnoj godini, mada su brojke jako poskakivale ovisno o filokseri, peronospori i vremenu. Za usporedbu: današnja Hrvatska proizvodi oko 600-800 tisuća hektolitara. Pad od dvije trećine u jednom stoljeću nije slučajan - to je sustavna priča o napuštenim padinama, propaloj kooperativi, izgubljenim sortama i vinogradima koji su pretvoreni u kuće za odmor.

U arhivima Banske vlasti postoji rad o “naporima na podizanju vinogradarstva i vinarstva“ 1939.–1941. - što vam već dosta govori. Vinogradarstvo je bilo u problemu, ali je bilo u problemu s puno više nule od današnjeg problema.

Maslinovo ulje: Dalmacija prije Italije

Maslinovo ulje je bila dalmatinska priča. Istra je, kao što smo rekli, bila pod talijanskom upravom - pa Banovina iz toga nije imala koristi statistički. Dalmacija je sama, u prosječnoj godini, davala između 3.000 i 5.000 tona ulja, s tim da su dalmatinski maslinici bili znatno gušći nego danas: procjene govore o oko 4-5 milijuna stabala maslina, posebno na otocima - Brač, Hvar, Korčula, Šolta, Vis - te u zaleđu Splita, Šibenika, Zadra i Dubrovnika.

Većina ulja se trošila lokalno, dio se izvozio u Italiju, a kvaliteta je uglavnom bila ono što bi danas zvali “lampante” - samo nitko nije imao taj termin pa je bilo “ulje”.

Uvoz, izvoz i njemačka prehrambena ovisnost

Tu počinje tragikomedija. Banovina je bila neto - izvoznik hrane - i to s velikim viškom. Glavne izvozne stavke:

• pšenica i kukuruz (kad je rod dao)
• žive svinje, govedo, perad - Slavonija je bila kraljica živih izvoza prema sjeveru
• jaja - Slavonija, Podravina, Hrvatsko zagorje
• šljive, suhe šljive i pekmezi
• vino (uglavnom u rinfuzi, prema Češkoj i Austriji)
• duhan (Hercegovina, Posavina)
• drvo, drvo, drvo - gotovo četvrtina ukupne izvozne vrijednosti dolazila je iz šuma Banovine

Glavni partner - sa svom moralnom dvojbom - bila je Njemačka. Tijekom 1939. njemački uvoz iz Jugoslavije iznosio je oko 181 milijun rajhsmaraka, a izvoz prema Jugoslaviji oko 131 milijun. Banovina je u tome dala daleko najveći dio od poljoprivrede. Njemačka je sustavno plaćala iznad svjetskih cijena za poljoprivredne proizvode jer joj je trebalo: rat se bližio, a kasnije i počeo, i trebalo je hraniti vojsku i industriju.

Iz Njemačke je dolazila industrijska oprema, kemija, lijekovi, strojevi. Bila je to klasična kolonijalna asimetrija - sirovina i hrana van, fabrička roba unutra. Dr. Rudolf Bićanić je 1938. objavio “Ekonomsku podlogu hrvatskog pitanja“, u kojoj je upravo to izložio: da je Banovina ekonomski periferija periferije, i da seljak iz Slavonije plaća više za njemački šešir nego njemački radnik za slavonsku slaninu.

Tko je sve to organizirao (ili pokušavao)

Banska vlast u Zagrebu, pod banom Ivanom Šubašićem (kolovoz 1939. - travanj 1941.), naslijedila je Odjel za seljačko gospodarstvo s prilično jasnom misijom: spasiti seljaka. Ne politički - praktično. Bićanić, Krnjević, Maček i ekipa znali su da im je baza HSS‑a doslovno seljaštvo, i da ako seljak propadne, propada i stranka.

U tih nepunih dvadeset mjeseci napravljeno je više nego što bi se očekivalo:

Hrvatski radiša - društvo osnovano davne 1903., do kraja 1930‑ih je bilo najjače kapitalizirana gospodarska institucija u Banovini, sa zadrugarskim sustavom koji je obučavao mlade za obrt i trgovinu i imao prste u svemu od pekara do drvarija.

Gospodarska sloga - osnovana 1935., do 1941. je organizirala oko 1.500 zadruga s otprilike 300.000 članova. Bila je to ekonomska ruka HSS‑a, s otkupom poljoprivrednih proizvoda, kreditiranjem, tečajevima.

Institut za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva - Bićanićeva radionica u sklopu Sloge, vjerojatno najozbiljnija ekonomska think‑tank tradicija koju je Hrvatska imala do 1990‑ih.

Logistika je bila - kakva je bila. Željeznice naslijeđene od Austro‑Ugarske, dobre na sjeveru (Zagreb-Ljubljana-Beč, Zagreb-Pečuh, Zagreb-Beograd), tanke prema Dalmaciji (Lika je dobila prugu tek 1925.). Luke: Sušak (jer je Rijeka bila talijanska), Split, Šibenik, Dubrovnik. Sve premale, sve preopterećene, ali sve su radile.

Regulativa je bila u tranziciji - Banovina je dobila ovlast nad poljoprivredom, šumama, trgovinom, industrijom, građevinom, prosvjetom, socijalnom politikom. U nepunih dvadeset mjeseci, ban Šubašić je uspio postaviti zametak vlastitog poljoprivrednog ministarstva u zgradi danas poznatoj kao Banski dvori. Već je u tijeku bila izrada vlastitih statističkih anketa (popis stoke, popis vinograda, anketa o veličini posjeda), ali rat je sve to prekinuo prije nego što je tinta stigla osušiti.

Pitanje “gdje ti je dida bio ‘41‑e?“ zadnjih osamdeset godina koristi se kao moralni test, identitetska tjelovježba i retoričko oružje. Ali ako ga primijenimo na poljoprivredu, dobiva drugu boju. Boju srama.

Gdje je naša poljoprivreda bila ‘41‑e? Bila je oko nas. Bila je u 70% stanovništva. Bila je u 1.500 zadruga koje su odbijale otkupljivače. Bila je u dva milijuna hektolitara vina koja se danas ne pamte. Bila je u milijunu i pol grla govedi i milijunu svinja, od kojih je svaka deseta bila crna slavonska - pasmina koju trenutno spašavamo od izumiranja kao posljednju tigricu. Bila je u stotinama tisuća tona šljive koja se danas uvozi iz Čilea kao “premium dried plum”. Bila je u Bićanićevom Institutu, koji je godinama prije EU‑a govorio o nužnosti integracije seljaka u tržište. Bila je u Hrvatskom radiši, koji je financirao učenike kakvi danas u sustavu obrazovanja praktički ne postoje.

Da, znamo - bila je i siromašna, i podrazvijena, i mehanizacijski sirota, i u patuljastim posjedima. Nitko ne tvrdi da je tamo bilo bolje. Tvrdi se nešto drugo: da je tamo bilo. Da je postojala kao realnost koju je zemlja mogla vidjeti, prebrojati, pomirisati po kvartovima Zagreba kad bi seljak iz Velike Gorice subotom dovezao kola.

A onda je 6. travnja 1941. počeo rat. Statistički godišnjak je već prije toga prestao izlaziti. Arhive Hrvatskog radiše su 1945. uništene. Vinogradi su tijekom narednih pedeset godina sustavno smanjivani. Crna slavonska svinja je gotovo nestala. Maslinici su se zapustili.

Pa se sad pitamo, mi koji jedemo argentinsku junetinu i mađarski paradajz, gdje smo bili četresprve.

Priča u priči: Gdje su bila djeca ‘41‑e?

I još jedna stvar koja se rijetko broji, a treba se brojati - djeca.

U Banovini Hrvatskoj 1939., dijete od osam godina nije bilo ekonomski objekt. Bilo je ekonomski subjekt. Šestogodišnjak je hranio kokoši i skupljao jaja. Sedmogodišnjakinja je s kantom išla u staju musti kravu. Desetogodišnjak je već pasao ovce sam, po cijeli dan, s kruhom u torbi i psom uz nogu. Dvanaestogodišnjak je u Slavoniji već bio za plugom; u Dalmaciji je u toj dobi već treću godinu sa stricem brao masline i lozu rezao. Petnaestogodišnjak - ako je bio dobar, ako je obitelj imala s kim - odlazio je u grad na naukovanje, u Zagreb, Osijek, Sušak, najčešće preko Hrvatskog radiše, koji je egzistenciju izgradio na tome da seljačko dijete uvuče u obrt, trgovinu, pekarnicu, brijačnicu, knjigovežnicu.

Pismenost u ruralnoj Banovini bila je porazna - procjene govore da je samo polovica seoskog stanovništva znala pisati, a u nekim dijelovima Like, Hercegovine, dalmatinske Zagore, taj se postotak spuštao na trećinu. Škola je bila četiri razreda osnovne, i mnogi nisu završili ni to, jer je u svibnju trebalo sjeti, u srpnju vršiti, u rujnu brati, a u listopadu prebirati kukuruz. Kalendar djetinjstva pratio je kalendar polja.

To dijete je radilo. Bilo je iscrpljeno. Bilo je premladih ruku, premalih leđa, prevelikih obaveza. Mnoga su umirala - od tuberkuloze, od dizenterije. Smrtnost djece u prvoj godini života bila je u nekim banovinskim kotarima i preko 15%. Nemam to namjeru romantizirati.

Ali - i tu dolazi neugodno “ali” - to dijete je znalo čemu služi. Imalo je mjesto u stroju obitelji, sela, zemlje. Imalo je ime svoga zadatka prije nego što je imalo ime svojih osjećaja. Bilo je dio razloga zašto je krava davala mlijeko, zašto je vinograd dao roda, zašto je u smočnici bilo zime. Ono je proizvodilo.

Mali zaobilazak preko Saskatchewana

Da je ovo prazna nostalgija, ne bih ovaj dio pisao. Ali postoji jedna scena koja mi se vraća kad god se ova tema otvori, pa neka uđe i ovdje.

Godine 2011. bio sam u Kanadi. Šest dana sa Stipom sam obilazio kanadski sustav uzgoja goveda - farme, otkupne stanice, klaonice, aukcije. Domaćin nam je bio Steven Bonk, sjajan lik, jedan od onih ljudi koji uđe u sobu i odmah znaš da ćete s njim sutra ujutro biti za stolom kao da se znate dvadeset godina. Stevo je, da stvar bude još bolja, davno bio u Hrvatskoj, ganjao tamo neki svoj projekt, i poznavao je naš svijet bolje nego što smo mi poznavali njegov.

Nakon petog ili šestog viskija te večeri, razgovor je skrenuo na ono o čemu se priča kad se popije dovoljno: o djetinjstvu, o tome kako se snašao kad je sa farme dospio u Toronto, kako su ga primali, je li bio tuđinac u svom gradu?

Odgovor me iznenadio. Stevenu se na licu pojavi onaj poseban smiješak farmskog djeteta koje je odavno odgovorilo na to pitanje. “Kad poslodavci u Torontu čuju da je dijete odraslo na farmi,” kaže, “odmah ti daju posao. Bez intervjua, bez puno pitanja. Samo te uzmu.”

Pitao sam zašto. Slegnuo je ramenima kao da je to samorazumljivo.

Razmišljao sam o tome onda, razmišljao sam o tome iduće jutro, razmišljam o tome i danas, petnaest godina kasnije. Jer to je, kad se sve sastrugalo, najjednostavniji kriterij selekcije zaposlenika koji sam ikada čuo. Dijete koje je odraslo na farmi goveda zna što je posvećenost - krava se ne muze kad ti je zgodno, krava se muze. Zna što je odricanje - nema petka navečer ako sutra moraš u pet u staju. Zna što je obveza - ako ti se teli krava u tri ujutro, ne pitaš nikoga ništa, ideš. To su tri stvari koje moderni HR pokušava izmjeriti psihotestovima, intervjuima u tri kruga, “behavioral assessmentima”, a koje farmsko dijete jednostavno ima, jer mu nije bilo druge.

Banovinski seljak iz ‘41‑e nije mogao otići u Saskatoon, ali da je mogao, dobio bi posao. Vjerojatno na pumpi, vjerojatno na pijaci, ali bi ga dobio. Ne zato što je netko cijenio njegov status, nego zato što je netko prepoznao što su njegove ruke godinama radile.

I taj prepoznatljivi etos farmskog djeteta - to je nešto što ne piše ni u jednom statističkom godišnjaku, ali ga je Banovina imala u ogromnim količinama. Bila je to njena tiha valuta.

Natrag u 2026.

Danas, osamdeset i pet godina kasnije, u istom Slavonskom Brodu, isti dvanaestogodišnjak ima u rukama uređaj na kojem koristi TikTok. Ne kosi, ne pase, ne mlati orah, ne rezuca lozu, ne hrani kokoš. Nema staklenku, nema svinjče, nema krmaču, nema zadrugu, nema naukovanje. Njegov ekonomski input u sustav je nula minus trošak skupog telefona. Njegov ekonomski output, za sad, jest da skrola po ekranu. Možda jednog dana postane influencer. U svakom slučaju - u dvanaestoj godini, on ne radi.

To nije njegova krivnja. Promijenio se ekonomski model, promijenio se obrazovni sustav, promijenila se struktura obitelji, promijenio se zakon. Promijenila se i očekivana vrijednost dječjeg vremena: nekad je vrijedilo, jer je proizvodilo; danas je dječje vrijeme trošak, jer ga treba hraniti, voziti, čuvati, nabavljati mu opremu, plaćati mu sport, treninge, instrukcije, putovanja, psihoterapije. Nekad je psihoterapija bila sa motikom.

Crni slavonac je gotovo nestao. Vinograde smo prepustili korovu. Šljivu uvozimo. A djeca - koja su nekad bila aktivni dio sustava koji je proizvodio hranu - danas su pasivni dio sustava koji je hranu pretvorio u dostavu.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

I zato se ovaj blog post, kad se sve zbroji, zapravo svodi na to: ne pitaj “gdje je poljoprivreda bila ‘41‑e”. Pitaj “gdje su djeca bila ‘41‑e“. Pa onda gledaj svoje, pored sebe, kako u devetoj godini svojom nezgrapnom rukom stišće zaslon, i pitaj se - bez patetike, bez moraliziranja, samo s tihom melankolijom - što je to on zapravo izgubio. I što smo mi, koji smo to dopustili, dobili zauzvrat.

Bilješke i izvori

Brojke u tekstu su procjene za teritorij Banovine Hrvatske u kasnim 1930‑ima, izvedene iz: (a) predratnih statističkih godišnjaka (zadnji punokrvni 1938./39.), (b) sekundarnih historiografskih sinteza koje obrađuju upravo hrvatske/banovinske brojke, i (c) regionalnih studija po pojedinim kulturama. Tamo gdje su brojke nesigurne, raspon je naveden namjerno -bolje pošteno nego izmišljeno na trećoj decimali.

Glavni izvori i daljnja literatura:

Jozo Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change in Yugoslavia, Stanford UP, 1955.
Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Zagreb 1938.
Zdenka Šimončić‑Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.–1941., AGM, Zagreb, 1997./2000. (dva sveska)
Mira Kolar‑Dimitrijević, radovi o gospodarskoj povijesti međuraća.
S. D. Zagoroff, J. Végh, A. D. Bilimovich, The Agricultural Economy of the Danubian Countries, 1935–45, Stanford 1955.
Hrvatska enciklopedija - Banovina Hrvatska
Banovina Hrvatska - Wikipedija
Hrvatski radiša - Wikipedija
Gospodarska sloga - Wikipedija
Goran Đulić, Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj - Slobodni Filozofski
Recenzija Šimončić‑Bobetko (Hrčak)
Vinogradarstvo i vinarstvo -Tehnička enciklopedija LZMK
Uprava u Savskoj banovini (1929.–1939.) - CORE PDF

Ako vam išta od ovoga zvuči skraćeno ili krivo - vjerojatno je. Statistika kasnih 1930‑ih je nepotpuna i mjestimično kontradiktorna, a ovo je blog post a ne magisterij. Odbij metar, dodaj kosu, probaj još jednom.