Petrokemija je lani u državni proračun uplatila 210 milijuna kuna, Petrokemija je izvezla robe u vrijednosti 240 milijuna eura, jedna četvrtina robe koju preveze HŽ odnosi se na Petrokemiju, baš kao i 90 posto prometa Luke Šibenik. Od Petrokemije živi Kutina, kojoj u proračun uplaćuje 30 milijuna kuna, te stotine malih tvrtki povezanih uz taj veliki sustav
Tako više ne može! Kaže tako Vrdoljak razmahani novi ministar gospodarstva. Ne može kaže trpiti on gubitak Petrokemije. Tko je on da ne može trpjeti gubitak. Paušalno je ne poznajući tematiku uletio u Petrokemijsku industriju. Zabrljao je stvar s cijenom plina, grijanja, legalizacija, pa sada napao Petrokemiju kojoj je plin repromaterijal. A vlasnik, tako ispada je država, i koja određuje cijene gnojiva. A zašto ne. Bolje da nam je Petrokemija u gubitku a da možemo i dalje kupovati kvalitetno gnojivo i naše. I što je još važnije direktno i indirektno od te tvornice živi bar dvije tisuće hrvatskih obitelji i cijeli kutinski kraj. Znamo dobro što se dogodi kada našu proizvodnju prodamo. Nema ni nas, ni naših ljudi nigdje. Političari izgleda ne znaju ništa drugo nego prodati naše, a ne njihovo. Ni oni, pa ni Vrdoljak ne znaju ništa o tome. Ta tvornica je prije svega Kutinska, i ljudi koji tamo rade. I ponovno je izgleda došlo vrijeme da se dignu ljudi kutinskog kraja. Tu tvornicu su gradile njihove obitelji od 1926.godine i generacije rade tu. Tko će kupiti? Napraviti pogon ili samo skladište. Već davno su mnoge europske tvornice bacile oko na Petrokemiju. No, od 1.7. one sve bez carine mogu doći na hrvatskog tržište i ravnopravno se nositi s našom tvornicom gnojiva. Pa ako tada Petrokemija ne opstane. Neka ide. Ali država ne smije biti maćeha. Mora čuvati našu proizvodnji i naša radna mjesta. I uprave koje postavlja su takve koje svaki puta istaknu kako kada smanje masu za plaće, a to znači otpuste ljude, bolje posluju. I opet nakon godinu dana imaju isti problem. Vrdoljak je izgleda se malo previše razigrao. Igra se s našom poljoprivredom i tuđim životima.
Željko Klaus, vođa sindikata Petrokemija i stožera za obranu te tvrtke, ističe je kako je Petrokemija zadnjih deset godina kolateralna žrtva privatizacije INE, što je imalo za posljedicu da je INA Petrokemiji prodavala najskuplji plin u Europi, koji je najmanje 30, do 35 posto skuplji od plina kojeg plaćaju ostale tvornice mineralnog gnojiva. Ti su podaci tim porazniji što INA Petrokemiji prodaje hrvatski plin po ruskoj uvoznoj formuli. - Već od ove godine, a naročito tijekom 2014. godine Petrokemija će biti u vrlo povoljnijoj situaciji jer će moći kupovati plin na slobodnom tržištu. Upravo zbog toga čudi namjera da se sada prodaje Petrokemija, kada zbog ulaska u EU dobiva mogućnost da kupi puno jeftiniji plin i ostvari bolje uvjete poslovanja, bolje rezultate poslovanje, te bolje i jeftinije gnojivo, naglasio je Klaus. Dodao je kako iskustva pokazuju da je kod privatizacije tvrtki koje je pokrivao Sindikat EKN-a, broj zaposlenih prepolovljen.
Je li to cilj, smanjiti broj zaposlenih u Petrokemiji za tisuću ljudi? Zar nije već dosta otpuštanja radnika u Hrvatskoj pa čak i u tvornicama koje nisu na teret državi i proračunu, kao što to nije ni Petrokemija. Te računovodstvene smicalice više ne smiju paliti. Običnim potezom olovke po papiru gubici se prebacuju u dobitke kada treba, a kada treba gubitak, lako se izvede i gubitak. Petrokemija je lani u državni proračun uplatila 210 milijuna kuna, Petrokemija je izvezla robe u vrijednosti 240 milijuna eura, jedna četvrtina robe koju preveze HŽ odnosi se na Petrokemiju, baš kao i 90 posto prometa Luke Šibenik. Od Petrokemije živi Kutina, kojoj u proračun uplaćuje 30 milijuna kuna, te stotine malih tvrtki povezanih uz taj veliki sustav. Kome je u cilj to uništiti. Kao i uvijek sve Vlade se uhvate lupate gluposti i što je najgore znaju napraviti nepopravljivu štetu. Doduše, Vrdoljak se malo štrecnuo pa rekao da se ne govori o privatizaciji. Ali radi se o traženju strateškog partnera, ulagača, i da se nešto od toga mora u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju. A što je to srednjoročno, dugoročno. Izrazi. To može biti i za tri mjeseca i za tri godine. Sve je to rano i ne dopustivo. Nije privatizacija ali je prodaja. Ono, kao s Inom. Prodaš 25 posto, ali su ustvari im dao sve. Ipak, držite Vrdoljaka što dalje od Kutine i nadamo se da će ga Milanović lupiti malo po prstima.
Autor: Damir Rukovanjski, dipl.ing.agr.
Tagovi
Autor