Dok Rusija proizvodno raste, Kina drži više od 50 posto svjetskih zaliha žitarica

Tržište hrane posljednjih godina sve više postaje jedno veliko bojište preko kojeg se zauzimaju dobre startne pozicije u svrhu ostvarenja ogoljenih geopolitičkih ciljeva. Proteklo razdoblje od četiri godine bio je najbolja "pokazna vježba" koja potvrđuje prethodnu konstataciju.

Samoodrživost Rusije

Rusija, kao sudionik rata s Ukrajinom, na vrijeme je shvatila da je pored posjedovanja dovoljnih količina osnovnih prehrambenih sirovina, bitno kontrolirati logistiku kao neophodnu podršku u distribuciji hrane. U svakom slučaju, tržište hrane sve više postaje moćan alat u upravljanju globalnim krizama. Još ako usput uspijete isprovocirati poremećaje na svjetskom tržištu energenata, tada strpljivo možete očekivati epilog koji može dovesti do općeg kraha svjetske ekonomije.

Vratimo se tržištu hrane.

Da se ne igramo pogađanja, znamo o čemu se radi. Rusija kao jedna od najvećih agrarnih sila u svijetu, konstantno je podizala svoje proizvodne prehrambene sigurnosti. Tako je danas, s izvoznim potencijalom od 50 milijuna tona u tekućoj ekonomskoj godini,najveći izvoznik žitnog zrna, što predstavlja jednu četvrtinu ukupnog svjetskog izvoza. Podsjećanja radi, prije dvadeset godina ova zemlja je bila neto uvoznik pšenice.

S 550.000 tona viška suncokreta, ove godine po prvi put izbija na čelo najvećih izvoznika ove uljarice, dok je s 4,2 milijuna tona izvoznog potencijala kukuruza, na četvrtom mjestu u svijetu. Slična je situacija i kod ostalih poljoprivrednih kultura gdje nije tako značajan izvoznik, ali u svakom slučaju u potpunosti "zatvara" svoje bilančne potrebe.

Dakle, prva pretpostavka prehrambene sigurnosti, a to je samodostatnost u ključnim prehrambenim sirovinama je zadovoljena.

Onemogućiti konkurenciju

Kada imate ovakvu lagodnu bilančnu situaciju na razini države, preostaje vam da nađete tržište koje će kupiti višak vaše robe. Tko su najveći potencijalni kupci? Pa zna se - najveći uvoznici. To su uglavnom zemlje takozvanog "trećeg svijeta" plus Kina. Da biste osvojili nova tržišta, prethodno trebate u tome onemogućiti konkurenciju. Najveća konkurencija Rusiji svakako su pored SAD, Ukrajina i EU.

Kako ćete otežati konkurenciji da izvoze svoje proizvode?

Pa tako što ćete onemogućiti logistiku. Najznačajnija logistika za ove konkurentske zemlje su luke na Crnom moru. Znamo već na koji način ove luke nisu operativne u punom kapacitetu već skoro dvije godine. Naravno, ne za sve. Rusija bilježi povijesno najbolje izvozne rezultate. Ukrajinska roba je većim dijelom "zarobljena" na terminalima crnomorskih luka. Svaki pokušaj pronalaženja alternativnih rješenja uglavnom je spriječen od druge konkurentske strane. Rezultat ovakve situacije je taj da je Rusija izašla na svjetsko tržište žitarica (pšenice prije svega) s damping cijenama kako bi privukla uvoznike, dok joj s aspekta cijena konkurira ukrajinska pšenica koju Ukrajina želi na svaki način i pod svaku cijenu riješiti.

Ovo svojevrsno "prepucavanje" je zapravo jedna nelojalna tržišna borba koja je u velikoj mjeri obezvrijedila elementarna pravila fair tržišne utakmice. Takva tržišna borba je po svim kriterijima u suprotnosti s principima Svjetske trgovinske organizacije.

Posljedice su pogubne za poljoprivrednike prije svega u Europi i to prije svega u zemljama okruženja oko Ukrajine, koje su se pojedinačnim zabranama uvoza ukrajinske robe oglušile o ustanovljenu politiku EU prema Ukrajini.

Tržište potražnje

Dakle, definitivno su podijeljene nove karte na svjetskom tržištu žitarica i uljarica tako da je mapa sudionika na globalnom tržištu hrane bitno drugačija nego, primjerice, prije samo jednog desetljeća. Upravo ti novi lideri na tržištu baš i ne mare toliko za osnovne principe slobodnog, fair tržišta, pa se i događanja na ovom tržištu ne mogu uvijek objašnjavati logikom osnovne tržišne paradigme uspostavljene na relacijama ponude i potražnje. Druga strana medalje svakako je tržište potražnje.

Što se događa s ovom polovicom tržišne vage?

Rusija ima velike zalihe pšenice - izvoz će dodatno rušiti cijenu, a što je s ukrajinskom?

Val "zatvaranja" granica početkom pandemije korona virusa i jednostrane odluke velikog broja država o zabrani ili kontroli izvoza poljoprivrednih proizvoda unijele su pravu paniku na tržištu esencijalnih poljoprivrednih proizvoda. Strah i neizvjesnost su zavladali ovim tržištem.

Zemlje uvoznice nisu birale način kako uvesti robu i osigurati svoje zalihe. Rat u Ukrajini samo je podigao razinu prehrambene krize do vrhunca, a cijene žitarica i uljarica upravo zbog neprimjereno velikog pritiska potražnje dostigle su svoje povijesne maksimume. Danas, tržište je pretrpano prevelikim zalihama kao posljedice navedenog ponašanja potražnje u prethodnom razdoblju i jednostavno ne može profunkcionirati i pored toga što Rusija i Ukrajina ruše svoje cijene ispod svakog kriterija.

Što je s ratom na Bliskom istoku?

Nisam zaboravio najaktualnija događanja na Bliskom istoku. Ne mogu još procesuirati kakve bi sve posljedice ovaj sukob na tržište hrane mogao imati. Potencijalna opasnost od zatvaranja Sueskog kanala doslovno bi blokirala Europu u izlasku na topla mora i morsku komunikaciju s Kinom i Dalekim istokom. Europa bi se pretvorila u jedno veliko skladište poljoprivrednih proizvoda i jedno nefunkcionalno i sterilno tržište.

U nadi da se neće ostvariti tako sumoran scenarij, ipak, da konstatiramo da se nešto pokreće. Tržište se polako budi. Ali, to nije isto tržište kao ono od prije pet ili deset godina. Koliko se deformiralo najbolje se vidi iz podatka da naprimjer Egipat kao najveći uvoznik pšenice sve više prelazi s tenderskih nabava na izravno ugovaranje kupovine pšenice na bazi međudržavnih sporazuma i to prije svega s Rusijom. Kina također koristi model državnih nabava. Dakle, jedan veliki dio svijeta (pogotovo istočne zemlje) i dalje se ne može osloboditi recidiva komunističkih manira državnog uplitanja na tržište.

Apsolutna dominantna Kina

Kako se neke države brane od potencijalnih tržišnih udara najbolji je primjer Kine. Ona danas na svojim zalihama drži 51,5 posto od ukupnih svjetskih zaliha pšenice, 64,6 posto svjetskih zaliha kukuruza, 62,40 posto zaliha riže i 32,2 posto zaliha soje. Prije 12 godina (neposredno prije prve krize hrane u ovom stoljeću), Kina je držala 29,8 posto svjetskih zaliha pšenice, 38,8 posto svjetskih zaliha kukuruza, 43,1 posto zaliha riže i 28 posto zaliha soje.

Jesu li kineski analitičari znali nešto što neki drugi nisu, pa su u svrhu obrane svog prehrambenog suvereniteta značajno podigli razinu zaliha, to svakako nećemo nikad znati, ali koliko god to neracionalno izgledalo, to je očigledno cijena potpune samostalnosti i neovisnosti trenutno druge, a uskoro i najmoćnije ekonomije na svijetu.

Žitarice i uljarice: U teoriji kaosa znanje je ključ problema

U svakom slučaju, okolnosti koje su pratile tržište hrane u protekle su četiri godine otvorile sva neriješena pitanja aktualnog svjetskog poretka i što je najgore ogolio sve slabosti u funkcioniranju najvažnijih svjetskih institucija, kao što su Svjetska zdravstvena organizacija (ŴHO) ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO).

Ono šta nas u perspektivi očekuje budi zebnju kod svakog tko je naivno povjerovao u humanističke ideale ustanovljenih u Povelji UN-a, o slobodnom, humanom i pravednom svijetu. Konačno, kako da budemo spokojni kada je svaki deseti stanovnik planeta danas u statusu ekstremnog siromaštva i gladi.